KONAK
Zamrkavši u centru grada
(ne mogavši se vratiti u stan na periferiji)
dođoh na konak kod prijatelja,
Muslimana.
Domaćica mi raspremi postelju svoje kćerke,
koja je početkom rata izbjegla u Beograd,
sa svojim draganom,
a iz Beograda ubrzo i dalje, sve tražeći spasa
sebi i svojoj ljubavi.
Legoh –
trnci svetogrđa prođoše kičmom i udovima.
U taj čas radio javlja
da je u mome zavičaju poklana veća grupa
prijateljevih saplemenika –
vijest od koje srce poče da se migolji i lupa.
Pomislih
kako bi bilo neke divlje pravde
u tome da me neko od prijateljevih susjeda,
neko od prognanika pod istim krovom,
koji zna ko sam, i šta sam,
zakolje pred zoru kao žrtvenu zvijer,
da se koliko-toliko krv namiri,
i objavi nožem, na suvom grlu mome,
prastari zakon ljudi.