DOVIĐENJA, A NE ZBOGOM

Naš stalni saradnik Predrag Rudović uputio je pismo srpskoj omladini koja u nedostatku posla i u potrazi za boljim životom sve češće odlazi u beli svet. Ovo su reči jednog od nas, koji se otisnuo na daleki put i još se nalazi negde „tamo daleko“ od svog zavičaja.

 

Draga moja braćo,

Svakoga dana sve nas je više. Ali ne tamo gde bi trebalo da nas bude, na najlepšem mestu na svetu, gde su nas Bog i preci davno postavili i odredili nam dobrim delom vlastitu sudbinu. Sve nas je više sa druge strane ograde, u Torontu, Čikagu, Sidneju, Stokholmu, Beču. Svake godine naši očevi i majke svojim znojem i krvlju ozidaju jedan novi svetski gradić od tridesetak hiljada žitelja. A ja sam jedan od onih koji je sada već poprilično dugo napolju.

Čekam i vas!

pismo srpskoj omladini

Mnogo je pitanja, a malo odgovora. Mnogo je problema, a malo rešenja. Mnogo je zabluda i zlonamernih laži, a premalo iskrenih saveta. I zato vam upravo i pišem. Ja sam na pragu četrdesetih, a vi ste najčešće u svojim dvadesetim, neka vam ova moja beseda bar malo olakša nedoumice, ako je to uopšte moguće, ako ja to uopšte mogu, ako čovek čoveku ikada može pomoći.

Rešili ste dakle, da odete. Ne možete više. Predugo ste razmišljali, još duže odlagali, a sada se ukazala prilika i ne bi ste da je propustitie. Sada il’ nikada. Ili vam je možda kod kuće sve potaman, ali biste se upustili u avanturu. Ne idete trbuhom za kruhom, ali želite nešto drugačije, nove ljude, nova svitanja, nove kulture, nove granice… A možda vas je život toliko jako udario da vam je postalo svejedno gde ćete živeti i postojati.

Šta god da su vaši lični razlozi, jedno znajte odmah na početku. U redu je! Države i narodi imaju svoje priče, svoje probleme, svoje istorije, a mi smo kao pripadnici naroda deo njih. Ali vaš život je uistinu samo vaš, i jedino od vas zavisi kako ćete ga živeti. A svet se na kraju deli samo na dve vrste ljudi, na one koji grabe i na one koji propuštaju prilike. I jedino od vas zavisi kojoj ćete vrsti pripasti. Ako ste se dakle našli jednoga dana na aerodromu sa koferom u ruci, niste se tu našli slučajno. Pomolite se, osvrnite se još jednom oko sebe i hrabro krenite u ono što vas čeka.

A čekaće vas svašta. Malo od onoga što vas čeka ispadne onako kako ste zamišljali. Taj veliki zapad sa svojim maglovitim slikama, floskulama o tolerantnosti, pričama o slobodama i nesagledivim šansama ume da deluje kao neka vrsta obećanog raja. Taj svet ume i da trguje. A trgovci nude obećanja. Neka od njih su istinita, neka od njih su ulepšana laž, a za neka od njih važi ona stara poslovica, ”pazite šta želite, želje vam se mogu i ispuniti”.

Može vam se, na primer, lako desiti da u tom svetu koji na sva usta galami o toleranciji i različitosti postanete sumnjivi zato što imate naglasak, da se samo vama ne prašta poneka gramatička greška ako rešite da napredujete u poslu ili da vam kroz godine dojadi kada vas pitaju odakle ste, a onda poput idiota kakvih nema ni u najgorim filmovima počnu da kroz zube cede i sriču ime vaše domovine.

Klonite se budala i budite ljudi! Upoznajte malog, siromašnog čoveka pored vas ma koje vere i nacije bio, pružite šansu bratu emigrantu ma odakle došao, upoznajte lokalnog pijanca i popijte jednu sa njime. Počastite ga kad god možete. Pomognite lokalnom klošaru kada ga vidite na ulici. Nemojte drugima govoriti o svome poreklu, svojoj kulturi i veri, ne veličajte pred drugima svoju naciju. Ne govorite nikome o tome, ali pustite da to zrači iz vas. Ako ste sa sobom poneli deo domaće kulture i vaspitanja, ako su vaši roditelji i vaši preci ugradili u vas naše nacionalno biće i vrednosti, ma se i trudili da sve to sakrijete, vaša slovenska duša pokazaće se drugima, hteli vi to ili ne. Pustite dakle da vaši postupci budu glasniji od vaših reči, neka vaša dela govore umesto vas.

Ne varajte nikoga, ali budite lukavi. Ne menjajte svoje korene, ali naučite sve o mestu u kome ste. Prilagodite se lokalnim načinima. Naposletku, vi ste ipak stranac. I kada putujete u tuđu zemlju kao turista poželjno je da se pre puta raspitate o lokalnim običajima i navikama, a kamoli ako ste rešili da se negde trajno nastanite. Naučite dakle kako da se ponašate, kako da se pretvarate i kako da u očima drugih budete što je moguće manje različiti. Taj veliki strani svet mnogo voli da priča o razlikama, ali užasno puno strahuje od njih. Ponašajte se onako kako vam i Biblija savetuje, ”budite dakle mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi”.

Ne verujte nikome do Bogu. Pred vama su teška iskušenja i velike turbulencije. Sve će se u vašem životu izokrenuti, ali bukvalno sve. Molite se da u životu sačuvate bar jednog ili dvoje iskrenih prijatelja koje ste imali kod kuće, da se bar par malih detalja ne promeni uprkos vremenu i daljini koje su pred vama. Ljudi su, naposletku, kvarljiva roba, a prkos i zavist učiniće svoje. Činiće im se da ste uspešniji nego što jeste. Niko neće gledati vašu patnju i muke, ali vam se uspeh, makar on bio i prividan, neće praštati. Pričajte zato drugima samo kako se mučite, rmbate i patite, a zadovoljstva i sreću ako je igde nađete zadržavajte za sebe.

Nikada ne zaboravite zašto ste otišli. U belom svetu imaćete trenutke kakvim se niste nadali, bivaćete na mestima koja ste mogli samo da sanjate, pružiće vam se prilika da ispunite neke od svojih snova. Ali imaćete i jake trenutke padova, iskušenja i propadanja. I zato u delu svoje duše dobro zapamtite razlog zbog koga ste se odlučili na beg, dobro zapamtite šta vas je to konačno slomilo i od vas napravilo emigranta. Neka taj osećaj postane neka vrsta vaše lične amajlije za koju neće znati niko osim vas i neka vas u periodima najtežih iskušenja spreči od odustajanja, predaje i povratka kući.

I naravno, nikada ne zaboravite odakle ste pošli. Nikada ne zaboravite ko ste i šta ste. Nikada se ne odričite sebe ni kada vam do jučerašnji bližnji budu govorili da ste izdajnici samo zato što ste otišli. Nikada. Nastavite da volite i praštate. Vaši koreni pomoći će vam na stotine puta na krajnje misteriozne i neshvatljive načine ma gde se našli i ma gde bili i vi im dugujete sve ono što ste u novom svetu i životu stekli. Nikada to nemojte zaboraviti. Vaš uspeh ne pripada samo vama, previše ste slabi da bi ste sami uspeli u okeanu moranja i zla. Volite zato svoje pretke, svoje proeklo, svoj narod i svoju otadžbinu i pomozite kako god možete. Ako vam se čini da vašu zemlju vode probisveti i bitange, pomozite običnom čoveku, dojučerašnjem komšiji, detetu kome je potrebno lečenje, postanite donator manastira iz starog kraja. Podelite dakle plodove svoga uspeha i sa onima koji vam zavide na njemu. Trudite se da svoju zemlju i iz inostranstva napravite boljom negošto ste je ostavili i duboko u sebi poželite da ste vi poslednji emigrant.

Upoznajte sve što možete. Sve ljude, sve nacije, sve religije. Neka vas prijatelj Mongol odvede u obližnji budistički manastir gde će vam tibetanski monasi ponuditi čaj od kuvanog maslaca koji nećete moći ni da pomirišete, a kamoli da popijete. Neka vas mlada Jevrejka obraduje svojom ljubavlju i neka vam pokloni deo svoje mladosti. Naučite komšiju crnca šta je domaća rakija i često mu je ponudite u slobodnim popodnevima. Neka vam na venčanju jedan kum bude američki Indijanac. Ali, ma koliko se mešali sa drugim ljudima i narodima, nikada nemojte menjati svoju veru i ma gde bili ostanite u kontaktu sa svojom Crkvom.

I za kraj, kad odlazite, nikada nemojte govoriti zbogom. Možda ćete jednoga dana ipak poželeti da se vratite. Neka dakle svaki vaš odlazak bude samoj jedno „doviđenja“.

Autor: Predrag Rudović