ZAPIS

Iako je i sam bio pisac, jedan od najvećih svih vremena, o poslednjim trenucima života Dostojevskog ostao je pisani trag iz pera njegove supruge Ane.

 

Po svojoj prirodi, Fjodor Mihailovič bio je retko marljiv čovek. Čak i da je bio bogat, da nije morao da brine o egzistenciji, sigurna sam da ni tada ne bi ostao dokon, nego bi stalno nalazio teme za intenzivan književni rad.

o poslednjim trenucima života dostojevskog

Pred kraj 1880. godine oslobodili smo se svih dugova koji su nas toliko mučili, čak smo imali na raspolaganju honorare iz redakcije Ruskog vesnika (oko pet hiljada). Činilo se da nije bilo neodložne potrebe da odmah prione na sledeći posao, ali Fjodor Mihailovič nije hteo da se odmara. Odlučio je da se ponovo prihvati izdavanja Piščevog dnevnika, pošto se tokom poslednjih tužnih godina u njemu bilo nakupilo mnogo uznemirujućih misli o političkoj situaciji u Rusiji, a slobodno je mogao da ih izrazi samo u svom časopisu. Uz to nam je buran uspeh jednog broja Piščevog dnevnika iz 1880. godine dao nade da će novo izdanje imati uticaja na veliki krug čitalaca, a Fjodoru Mihailoviču veoma je bilo stalo da proširi svoje zavetne ideje. Fjodor Mihailovič je nameravao da objavljuje Piščev dnevnik dve godine, a zatim je mislio da napiše drugi deo Braće Karamazovih, gde bi se pojavili gotovo svi raniji junaci, ali nakon dvadeset godina, gotovo u savremenoj eposi, kada bi uspeli mnogo da urade i mnogo da iskuse u svom životu. Nacrt budućeg romana bio je, po pričanju i beleškama Fjodora Mihailoviča, neobično zanimljiv, i prava je šteta što nije bilo suđeno da ga završi.

Pretplata na Piščev dnevnik otpočela je veoma uspešno i oko 20. januara imali smo priličan broj pretplatnika.

Fjodor Mihailovič imao je dobru naviku da novac od pretplate ne smatra svojim sve dok ne namiri pretplatnike, i stoga je u državnoj banci otvorio knjižicu na svoje ime, na koju sam ja ulagala novac koji je stizao na ime pretplate. Zahvaljujući tome mogla sam pretplatnicima odmah da vratim uplate.

Tokom prve polovine januara Fjodor Mihailovič osećao se izvrsno, odlazio je u posete poznanicima i čak pristao da učestvuje u predstavi koja je trebalo da bude priređena u kući grofice S. A. Tolstoj početkom narednog meseca. Bila je to postavka dve-tri scene iz trilogije grofa A. K. Tolstoja. Fjodor Mihailovič je preuzeo na sebe ulogu isposnika u Smrti Ivana Groznoga.

Napadi epilepsije nisu ga mučili već tri meseca, a njegova bodrost i živahnost svima su nam ulivale nadu da će zima srećno proći. Od sredine januara Fjodor Mihailovič se prihvatio rada na novom broju Dnevnika, u kome je želeo da iskaže svoje misli povodom Zemskog sabora. Tema članka bila je takve prirode da je cenzura mogla da spreči objavljivanje, i to je veoma brinulo Fjodora Mihailoviča. Upravo imenovani predsednik cenzorskog komiteta, Nikolaj Savič Abaza, saznao je za njegov nemir preko grofice S. A. Tolstoj i zamolio ju je da poruči Fjodoru Mihailoviču da ne brine, pošto će on lično cenzurisati njegov članak. Uoči 25. januara članak je bio gotov i predat u štampariju na slaganje, tako da je preostajalo još da se konačno obavi korektura, da se preda cenzoru i da se odštampa, s tim da Dnevnik izađe poslednjeg dana u mesecu.

Dvadeset peti januar bio je nedelja i imali smo mnogo posetilaca. Došao je profesor O. F. Miler i zamolio mog muža da 29. januara, na dan Puškinove smrti, učestvuje na književnoj večeri za studente. Ne znajući kakva će biti sudbina njegovog članka o Zemskom saboru i da li će morati da piše drugi, Fjodor Mihailovič je najpre otkazao učešće na književnoj večeri, ali je potom dao pristanak. Kako su zapazili svi naši gosti, Fjodor Mihailovič je bio sasvim zdrav i veseo, i ništa nije nagoveštavalo ono što se desilo posle nekoliko časova.

Sutradan, 26. januara, Fjodor Mihailovič je po običaju ustao u trinaest časova. Kad sam ušla u kabinet, rekao mi je kako mu se noćas nešto dogodilo: njegova držalja s perom pala je na pod i otkotrljala se pod policu (a on je posebno držao do te držalje, pošto mu je, osim pisanja, služila i za nabijanje cigareta). Da bi dohvatio držalju, Fjodor Mihailovič je odmakao policu. Polica je očevidno bila teška i Fjodor Mihailovič je morao da se napregne, od čega mu je iznenada naprsla plućna arterija i na usta mu je udarila krv; ali kako je istekla neznatna količina, moj muž nije tome pridao nikakav značaj, čak ni mene nije hteo da budi usred noći. Ja sam se strašno uznemirila i, ništa ne govoreći Fjodoru Mihailoviču, poslala sam našeg dečaka Petra doktoru J. B. fon Brecelu, koji je lečio moga muža, s molbom da odmah dođe. Na nesreću, lekar je već bio otišao drugim bolesnicima i mogao je da dođe tek posle pet sati.

Fjodor Mihailovič bio je potpuno smiren, pričao je i šalio se s decom, uzeo da čita Novo vreme. Oko tri sata dođe k nama jedan gost, vrlo dobar čovek i mome mužu simpatičan. Doduše, imao je jednu manu – strašno je voleo da se prepire. Počeše da razgovaraju o članku u sledećem Dnevniku; sagovornik poče nešto da dokazuje, a Fjodor Mihailovič, koji je donekle bio uznemiren noćašnjim krvoliptanjem, poče da mu oponira, te se upustiše u vatrenu diskusiju. Moj pokušaj da ih obuzdam ostade bezuspešan, iako sam dva puta gostu rekla da Fjodor Mihailovič nije sasvim zdrav i da mu smeta da glasno govori. Najzad, oko pet sati gost ode i mi se spremismo da krenemo na ručak, kad iznenada Fjodor Mihailovič prisede na svoj divan, jedno tri minuta poćuta, i odjednom se, na moj užas, njegova brada obli krvlju, koja se u tankom mlazu počela niz nju slivati. Ja kriknuh, i na moj poziv dotrčaše deca i sluškinje. Fjodor Mihailovič, nije bio uplašen, naprotiv, on poče nagovarati mene i uplakanu decu da se smirimo; povede decu pisaćem stolu i pokaza im upravo prispeli broj Vilinog konjica, u kome beše karikatura dvojice ribara koji su se zapleli u mreže i upali u vodu. On deci čak i pročita tu pesmu, i to tako veselo da se umiriše. Prođe mirno možda jedan čas i stiže lekar po koga sam ponovo poslala. Kad lekar poče da pregleda i kucka bolesnikove grudi, njemu se ponovi krvoliptanje, ovoga puta veoma obilno, tako da Fjodor Mihailovič izgubi svest. Kad ga povratismo, prve reči koje mi je uputio bile su: „Anja, molim te, pozovi odmah sveštenika, hoću da se ispovedim i pričestim!“

Ispovest Dostojevskog na samrti pročitajte OVDE

Iako me je lekar umirivao da posebne opasnosti nema, ja ipak, da bih udovoljila bolesniku, ispunih njegovu želju. Stanovali smo blizu Vladimirske crkve i sveštenik, otac Megorski, stiže k nama već posle pola časa. Fjodor Mihailovič mirno i dobrodušno dočeka sveštenika.

Iz knjige “F. M. Dostojevski i Ana Grigorjevna” Konstantina Kolčaka