NEMERLJIVO BOGATSTVO

Na svetu najvrednije knjige, neke toliko raritetne da stvaraju zavidljivost, nalaze se u beogradskom Muzeju knjige i putovanja, u vlasništvu porodice Viktora Lazića, svetskog putnika i avanturiste. Lazić kao direktor muzeja i pokretač čitavog projekta, priča o eksponatima iz celog sveta i nekim od najznačajnijih predmeta srpske baštine.

 

U beogradskom naselju Banjica, u porodičnoj trospratnoj kući, Viktor Lazić (32) otvorio je Muzej knjige i putovanja. Među pedesetak osnivača su Ljubivoje Ršumović, Milovan Danojlić i Mirjana Vuisić, a počasni članovi-osnivači su, između ostalih, Matija Bećković, Filip David, Pero Zubac, Emir Kusturica, Nevenka Tadić, Ivo Tartalja, Dušan Bataković. Muzej sada ima milion knjiga iz 90 zemalja sveta a zbirka se uvećava maltene iz dana u dan.

najvrednije knjige

Najmanja knjiga na svetu, budistički molitvenici u obliku „zvečke“ (sa Tibeta) i na štapićima od bambusa (iz Kine), oni koji se čitaju 48 sati bez prekida, pravoslavne knjige iz Etiopije od placente ovce, knjiga od svile, knjiga na pirinču koja može da se pretvori u jestivu kašu, knjiga-lepeza iz Šri Lanke, knjiga sa Tajlanda od slonovog izmeta sa ilustracijama slona, knjige sa Sumatre od ljudskih kostiju, „strip“ od pre 1200 godina, najmanja knjiga na svetu… Ove i nebrojene druge zanimljive eksponate čuva Muzej knjige i putovanja u Beogradu.

Direktor muzeja i pokretač čitavog projekta, svetski putnik Viktor Lazić (32), priča nam bez daha o eksponatima iz celog sveta i nekim od najznačajnijih predmeta srpske baštine. Muzej, između ostalog, čuva legate Pere Zupca, Darka Tanaskovića, Pavla Zorića, Asima Peca, Mihajla Desančića, Srbe Ignjatovića, Milovana Danojlića, profesorke Ileane Čure, porodica Bešević i Leko, arhivu Uroša Predića, deo arhiva Milutina Garašanina, legat Darka Tanaskovića.

– Tanasković je bio naš najznačajniji orijentalista i jedan od najznačajnijih diplomata. Nedavno smo potpisali ugovor o dobijanju njegove cele biblioteke, a prva knjiga koja je stigla je izuzetno redak arapsko-francuski rečnik iz Alžira (1871). Posedujemo i nameštaj Mihajla Desančića iz kuće u kojoj je gostovao Rabindranat Tagore.

Lazić ponosno ističe kako, u okviru kolekcije od preko 400 primeraka Biblija (najstarija je iz 1756), čuvaju prvu srpsku štampanu Bibliju, koja je počela da se štampa u Beču a završena dvadeset godina kasnije, 1804, u Budimpešti, potom Andrićevu „Na Drini ćuprija“ na kineskom, prvi udžbenik za vožnju na tlu Jugoslavije iz 1898. (za lokomobil), Titovu biografiju na tajlandskom prevedenu na zahtev tamošnjeg kralja koja nikada nije bila u prodaji već ju je monarh lično delio, beleške iz Narodne skupštine iz 1903. (lični primerak Nikole Pašića), prvi broj „Politikinog zabavnika“, prvo izdanje Nušićeve „Autobiografije“ koje su njegovi prijatelji tajno štampali da mu poklone za rođendan, sa Nušićevim potpisom. Ukupno se više od 20.000 knjiga sa potpisima nalazi u muzeju.

– Imamo „Knjigu o Zmaju“ Laze Kostića sa potpisom, značajnu književnu kritiku zbog koje Jova Jovanović Zmaj i Laza nisu govorili veoma dugo. Kostić je smatrao da mnogo Zmajevih pesama nije kvalitetno, što je izazvalo veliki književni skandal. Sama knjiga je veoma retka a Lazin potpis još ređi – ističe naš sagovornik.

Tu je i „Lirika“, najređa knjiga Jovana Dučića, štampana 1943. u Pitsburgu.

– Štampana je u veoma malom tiražu, da mu se rukopis ne izgubi. Izašla je na dan njegove smrti, a sa jednim primerkom je i sahranjen. Ova „Lirika“ jedna je od najređih, kultnih knjiga srpske književnosti 20. veka – ističe Lazić.

Muzej ima najveći fond ratne literature iz I i II svetskog rata u regionu. Posebno vrednu kolekciju čine udžbenici štampani za Srbe u Bizerti u Tunisu, 1918, kada su naši vojnici povučeni sa Krfa.

– Tamo je otvorena štamparija srpskih invalida koja je štampala naše knjige, u veoma malim tiražima. Ti udžbenici bili su namenjeni mladićima koji zbog rata nisu išli u školu i tamo su je završavali. To su izuzetno retke knjige, zakonom zaštićene kao kulturno dobro. Imamo ih više hiljada. One nisu samo od značaja za našu već i za svetsku istoriju i zato digitalizaciju 50.000 stranica radi Britanska biblioteka (British Library) – ponosno veli Lazić.

U okviru muzeja možete ući u sobu Miodraga Mije Pavlovića, jednog od najznačajnijih pesnika 20. veka, koji je sa Vaskom Popom pokrenuo novi talas srpske književnosti. U njegovom fondu su sva prva izdanja Milorada Pavića sa posvetama, originalni rukopis „Sporedno nebo“ Vaska Pope, „Jesen dijalektike“ Zorana Đinđića sa posvetom bivšeg premijera iz 1980. u kojoj piše da mu je Mija bio prvi patron i dodaje: „Proleće je iluzija“.

– Cilj nam je da napravimo desetak soba srpskih intelektualaca i da ih sačuvamo u originalnom stanju – otkriva nam Lazić i dodaje da je osnivač muzeja udruženje „Adligat“ za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju. Među pedesetak osnivača su i Ljubivoje Ršumović, Milovan Danojlić i Mirjana Vuisić, a počasni članovi-osnivači su, pored ostalih, Matija Bećković, Filip David, Pero Zubac, Emir Kusturica, Nevenka Tadić, Ivo Tartalja, Dušan Bataković..

– Petnaestak osnivača je celom dušom i životom ušlo u ovu priču, u smislu da je dalo i imovine i nekretnine, sve što su mogli. Mirjana Vuisić nam je dala stan u kojem je živela sa Pavlom. U budućnosti ćemo tu napraviti muzej ili ogranak – priča direktor Muzeja, institucije koji već čuva neke lične predmete Pavla Vuisića: fotografije, pesme u rukopisu, originalne ključeve, uključujući i one od kamiona koje je vozio u „Kamiondžijama“ kao i original čuvenog, rukom pisanog testamenta, koji je bio nedavno u centru pažnje zbog cenzurisane verzije iz vremena socijalizma.

U Muzeju se nalazi posebna kolekcija pisaćih mašina Gvida Tartalje od pre 1. svetskog rata, sa ćiriličnom i latiničnom tastaturom, potom Bore Ćosića, Filipa Davida, Milovana Danojlića i nedavno preminulog pesnika Petra Pajića.Viktor Lazić je deveta generacija u svojoj familiji koja se bavi skupljanjem i čuvanjem knjiga.

– Sveštenik Mihajlo Lazić, otprilike mog čukundedinog čukundede čukundeda, pa još malo unazad, u mestu Kumane u Vojvodini započeo je kolekciju knjiga. Bila je to nevelika kolekcija od pet-šest knjiga ali one su u to vreme bile toliko vredne i važne da su navođene kao posebna stavka u testamentima – počinje Lazić da priča svoju istoriju.

Kolekcija je sredinom 19. veka postala daleko značajnija, kada je Laza Telečki, prvi srpski profesionalni glumac, rođak porodice Lazić, ostavio veliki deo svoje biblioteke njima u amanet. Od tada su malobrojni intelektualci širom Vojvodine dolazili u kuću Lazića da pozajme knjigu.

– Moja porodica shvata da kolekcija prevazilazi porodične okvire, da je značajna za srpsku kulturu, za obrazovanje i društvo, ali joj je, sa druge strane, dojadilo da ljudi dolaze kad im odgovara. Tako je moj čukundeda 1882. registrovao čitalište – nastavlja Viktor.

Njegov pradeda Luka Lazić je 1910. preuzeo staranje o biblioteci. Budući da je bio austrijski rezervista, odlučuje da pobegne preko Save među srpske dobrovoljce. Mislio je da će knjige biti ugrožene i odlučuje da ponese makar nešto sa sobom.

– U svoj gunj ušiva nekih 6-7 najdražih i najvrednijih knjiga, ni ne pretpostavivši da će s tim morati da prepešači hiljadu kilometara preko gudura i vlage usred zime i boreći se sve vreme. U Draču se ukrcao na brod koji je torpedovan. Njegov najbolji prijatelj je počeo da se davi, nije znao da pliva, i pradeda je skočio da ga spasi. Knjige su završile u moru ali on je i njih pokupio. Meni je ta unutrašnja snaga potpuno fascinantna – objašnjava Viktor Lazić kako je, između ostalog, nastala gorepomenuta ratna kolekcija. Knjige koje je Luka ostavio u Vojvodini su sačuvane, ali kasnije su se dogodile neke tragedije pa je biblioteka, kako Viktor kaže, bivala poput feniksa: „jedna genercija uništava, druga stvara i obnavlja i sve ukrug“.

Između dva rata Luka Lazić je napravio mali kulturni centar sa pozorišnom trupom i izdavanjem novina. Od kralja Aleksandra je 1929. dobio zlatnu medalju za građanske zasluge na polju kulture, a pre toga zemlju za zasluge u I svetskom ratu.

Pošto je shvatio da centar postaje veliki teret za porodicu, hteo je da napravi sistem da se institucija sama izdržava pa je osmislio mrežu za raznošenje knjiga i novina u većem delu Vojvodine. Kada je iznajmljivao knjige, ljudi su često cepali stranice. Ako nije imao dupli primerak ili više nije bio u prodaji, pradeda je, pri odlascima u Beograd ili Peštu, prepisivao stranice koje je neko iscepao. Od delića od nekoliko slova do delova od 70 stranica, priča Viktor sa divljenjem.

Od svega što je prodavao, primerak je ostavljao sebi. Taj metod je dobio sasvim drugi značaj po izbijanju II svetskog rata.

– Dolazi nemačka okupacija, a sa njom i karantin tj. policijski čas. Niko nije smeo da napusti mesto u kome živi bez ausvisa – dozvole Rajha. Nemcima je trebala mreža za raznošenje knjiga, kvinsliških novina i pamfleta, jer je u tom delu Banata živelo mnogo Nemaca. Bilo im je isplativije da koriste već razrađenu mrežu i naređuju mojoj porodici da to radi. Nisu verovali mom dedi Miloradu, jer bi mu to omogućilo neograničeno kretanje, već su posao ponudili baki Danici.

Ona je bila dekina druga žena, pre toga je radila kao njegova služavka. Bila je nepismena i imala sitnu decu pa su je Nemci smatrali za manju pretnju – objašnjava Viktor. Međutim, već prvog dana na zadatku, Ličanka Danica, dete solunskih dobrovoljaca, odlazi kod partizana da se prijavi u špijune. Radila je i za Nemce i za partizane a po primerak od svakog materijala čuvan je u kući.

– Raznosila je „Našu borbu“, ratne proglase, jako retke materijale danas i tako je formiran fond koji je zaista donekle nenormalan, gotovo ludački, jer niko nije imao pristup i partizanskoj i fašističkoj štampi u neograničenim količinama – napominje Viktor.

Iako je svakog dana nosila glavu u torbi, suočavala se sa nenajavljenim pretresima kuće, baka Danica dočekala je kraj rata, zajedno sa Miloradom.

– Kasnije mi je pričala kako je vladala tolika glad da je za svoju decu brala korov i pravila supu od trave. U toj situaciji jedan nemački bogati trgovac nudio je tri džaka brašna za jednu češku knjigu iz 1685. Deda nije hteo nipošto da je proda, vilama ga je jurio po dvorištu – veli Viktor.

Iz njegove priče vidi se da je ljubav prema knjigama iz generacije u generaciju bivala sve jača i jača i „sve veće ludilo“.

Dolaskom komunista na vlast, biblioteka im je bila trn u oku a Lazići sumnjivi zbog „saradnje“ sa okupatorom. Hteli su da je nacionalizuju. Porodica nije prihvatila. Pradeda je odmah posle toga umro.

– Ja sam nasledio biblioteku formalno kad sam imao devet godina ali kada me pitaju koliko se bavim knjigom, ja kažem 250 godina, jer je doživljavam kao da sam rođen sa tim i da je to bio deo mene i pre mene. Sa 6-7 sam počeo da pišem pesme, ne znajući ništa o porodičnoj tradiciji. Nije se o tome pričalo mnogo jer je deda umro 1977. Ja sam rođen 1985. i kad sam stasao, to više nije bila tema razgovora u porodici. No, pošto sam se zainteresovao da pišem poeziju, moja baka je prepoznala da može da me zarazi. Poklanjala mi je knjigu-dve tri iz porodične biblioteke, pa kesu, pa džakove. Žalila mi se jednom kako je imala užasno težak život ali da joj je najveća tragedija što je ostala nepismena. Ja sam uzeo bukvar i za sedam dana je naučio da čita. Imala je 80 godina i bila je oduševljena.
Kad sam imao devet godina, onako bolesna, istrošena, pogurena, posetila me je i iz kecelje izvadila pradedine medalje i rekla da želi da ja budem naslednik, da vodim dedinu biblioteku – otkriva Viktor.

Od tada je maštao da će stvoriti instituciju značajnu za zemlju.

– Shvatio sam da nisam jedini, da ima dosta porodica sa dugim tradicijama i važnim kolekcijama, pa sam krenuo da ih okupljam. Tako je nastao „Adligat“ Danas imamo više od milion knjiga i, osim ove kuće, još dve zgrade u Kumodražu i jedan magacin – kaže Viktor.

U muzeju na Banjici možete videti i više od 3000 minijaturnih knjiga, među kojima je i najmanja štampana knjiga na svetu, veličine svega 3,5 milimetara.

– Ima i manjih knjiga od ove, ali su rađene na drugima metrijalima ili nisu cele. Ova je najmanja kompletna štampana. Reč je o Bibliji koju je porizveo Muzej Gutenberg iz Majnca – objašnjava Lazić.

Knjige i sam skuplja, spojivši ovu ljubav sa drugom – putovanjima. Do sada je obišao 90 zemalja i iz svake ima barem jednu knjigu.

– To su čitave epske priče kako su dolazile do Srbije. Sad brodom stiže pošiljka iz Argentine, avionom je nedavno stiglo iz Brazila, 18.000 knjiga došlo je iz Engleske, 7-8 tona poslato je iz Nemačke, iz Vladivostoka su dolazile vozom do Moskve, iz Moskve kamionom ovamo. Sve su to avanture svoje vrste – priča Viktor, koji je i sam napisao nekoliko knjiga i putopisa.

Teološki fakultet iz Ljubljane poklonio je muzeju 25.000 knjiga za budući Teološko-filozofski centar u Kumodražu, najveći u regionu.

Kroz virtuelni put oko sveta odvešće vas i neknjiževni eksponati: slika na svili, originalne lutke za balinežansko pozorište, čuvari hramova iz Pendžaba, muzički instrumenti iz Afrike, luk i strela iz Nigerije, posudice od vulkanskog kamena, originalna maska iz Amazonije sa zubima pirane i mačeta sa glavom pirane, prvi radio napravljen u Jugoslaviji, originalni orman kraljice Natalije Obrenović, štap Milana Obrenovića, slike kralja i kraljice oko 1870. i epska fotografija nasmejane Drage Mašin i kralja Aleksandra koji su se slikali sa oficirima, svojim ubicama, nekoliko meseci pre atentata.

– Pravimo kompleks biblioteka i muzeja koji treba da bude najznačajniji kulturni centar između Beča i Istanbula. To je neka naša ambicija, da stvorimo Kongresnu biblioteku Balkana – otkriva Viktor.

Iako „Adligat“ sarađuje sa SANU, Narodnom bibliotekom, Maticom srpskom… pomoć od države nemaju (sem značajne podrške Opštine Voždovac) a nisu je ni tražili.

– Bio bih srećan da sarađujemo sa državom ali kada vidim kako se ophodi prema institucijama koje je osnovala, šta mi da očekujemo? Ako država želi da pomogne, treba da pomogne. Mi imamo potencijal da napravimo svetsku priču – poručuje Viktor Lazić.

Osim toga, muzej je za dve godine poklonio skoro pola milona knjiga u 300 biblioteka širom Srbije i regiona.Muzej knjige i putovanja nalazi se u Ulici Josipa Slavenskog 19a, uz stručne obilaske četvrtkom i petkom 10-18h, uz obaveznu najavu i donaciju od 300 dinara.

Izvor: Blic.rs