TAKO DO BOLA

tako do bola

Da l’ mogu reči , da l’ mogu suze,
brisati, ono što dušu seče.
Pakleno nebo svilo je oblak
sakrilo zrake
pa srce ište rukohvat sreće.

Jeca gitara u duši mojoj
prebiram žice jecaje nebu.
Tugo ti noćna, vrcavo teška,
gaziš mi snove,
sečeš mi krila.

Mrakom te krijem i suza treptaj,
pogledom zvezde sjaje u oku,
pitam to sebe,
kada sam ja to
pa srećna bila.

Boli, ne boli toliko jako,
ne reži, seci, ne diraj koren,
bole me krila,
pusti sećanju možda,
nekada kad bejah dete.

Mozda i jesam sa srećom bila.