PLANINA SJEĆANJA
Na planini sjećanja doći ćemo svi jednog dana, tu je naša vječna postojbina, sunčeva rijeka kojom ćemo zaploviti…
Staćemo svi kao sunčevi vojnici i tiho salutirati vremenu za nama, da li je to bio minut, dan ili samo san. Ko će trajanje odrediti kada sve prođe, kada sve slike života stanu u jedan ugao oka.
Radujemo li se u tom trenutku kada nam pogled siđe niz planinu života, šta ćemo ugledati? Trenutak rađanja kome cijela vaseljena kliče ili povorku sa natpisom: “Ovdje je jedan čovjek. Danas je on otišao na planinu sjećanja“…
Šta je ugledao sa planine kada je stao na postolje svoga života i pogledao niz svoju planinu..
Možda su to vrata, vrata djetinjstva kao izvor nepromjenjivosti i neke neopisive sreće, u duši djeteta.
Djetinjstvo. Čarobna riječ. Neko se sjeća sa sjetom neko i ne želi da se sjeća. Vidim ponekad u sjenovitom dijelu svoje duše igre djetinje, trčim i gubim se u daljini nema me… izviru glasovi drugi djetinji i počinje igra koja traje..
Vrata našeg djetinjstva dijele dvoriste od ulice, dijele neko davno vrijeme od sadašnjeg, dijele naše djetinjstvo od nas samih. Tu smo se igrali, pjevali i radovali..
Ta vrata i dan danas su ista, kao stopljena sa kamenim zidom posivjelim od vremena i trajanja, izbljedila smeđa boja liči na sivilo neko, potpuno ista željezna ručka koju smo kao djeca jedva hvatali da se otvori, danas olabavljena stoji i muči se sa vremenom, hoće i dalje da bude velika. Baglame koje spajaju vrata i drveni štok, vire kroz popucale otvore na vratima, i opominju – ovdje nema ničeg više…
Čemu sejćanja kada u prah prerasta sve što je postojalo, divlja vinova loza iz pločnika što niče,na njoj ne rađa grožđe već se neki čudni gmizavci pentraju po njoj, ona raste i širi se kao da guta prošlost i davi sjećanje… umorna je slika čovjeka koji zastane i pogleda unazad..
Ko smo mi danas, pitam se dok se povorka sprema da isprati čovjeka na njegovu planinu. Stojim mirno i gledam, sjetim se svih dana koje nam je ukralo vrijeme svoj djeci iz ulice a bilo nas je svih generacija…. nije bilo kompjutera, nije bilo telefona…samo čista djetinja igra i smjeh.
U našem mjestu ima običaj da se svi poklonimo počivšem, u trenutku kada nailazi pogrebna povorka, svi mještani izađu na glavnu cestu. Ispred kuće zastane automobil koji prevozi odar počinulog i nekoliko komšija i rodbine preuzmu odar i nosi se do groblja. Na desetine ljudi stoji po strani kako bi odali poslednju počast čovjeku i ispratili ga na vječni počinak. Nekako veličanstvenim pogledima ispraća se svoj bližnji. I svi su kao jedno. Ispred se nosi obilježje, obično krst, a iza povorka sa odrom. Tako je veličanstven na svoj način taj tužan događaj. Kao da sami duh siđe sa neba i ispraća pokojnika, pa ni tuga nije tuga već neka čudna nada, kao da preminulog negdje šaljemo na neki važan put i on će se vratiti ovjenčan nekim novim ruhom. Čudno je to zaista, kako kraljevski izgleda pogrebna povorka svakog čovjeka. Svaki čovjek je kralj, pomislih u tom trenutku dok je tišina klizila niz ulicu ispraćajući još jednog svog putnika.
Sada smo svi negdje na sredini života ili blizu toga, ušunjale se misli i rovare traže neko sjećanje čisto mirno…
Ulica. Vratiše se sjećanja.
Shvatam sada da mi jedni druge uopšte ne poznajemo, čitav život smo tu gledamo se nadvirujemo u bašte jedni drugih, volimo i mrzimo za Božić se mirimo poslije Vaskrsa nadmudrivamo, svađamo. Eto to smo mi. To je jedno pijanstvo života u kome jedni druge ogovaraju komentarišu, dok ne pokuca stvarnost na vrata i kaže: hajde, idemo. E tu zastanemo neki strah nam se slije niz leđa uvuče u kosti i jedino tada makar na tren promislimo, šta ono bješe život.
Jedan običan čovjek preminuo je danas.
U ovu jednu tačku stao je cijeli njegov život. A živio je dugo tim životom običnog mučnog čovjeka, a prekratko u radosti života. 44 godine života, težina vremena mu se slila niz lice i umorne godine. Jednostavno je stao. Nije mogao više. Umorio se od sadašnjosti i prošlosti, umorio se od onog što nije trebalo da bude i od onog što je trebalo. A ko će znati pitao se zašto sam ja došao na ovaj svijet, siromašan sam… u nekoj mrkloj noći majka ga rodila, a sada ga u toj istoj noći, u toj istoj kući, pod istim prozorom samoća ispraća. Čudno je to da je uvijek bio nasmijan i nekako radosno je govorio o svakodnevici, o svom životu, o odlasku u rat.. kao da priča priču ili prepričava roman. Svejedno, rekao bi: “mrtav, a živ čovjek“ i nasmijao se odlazeći na neku novu besjedu. Kao da se radi o nekoj šali na nečiji tuđ račun.
I taj običan čovjek imao je svoje radosti životne. Te zime nakon majčine smrti odlučio je da slavi Božić. Sam u svojoj kući. Kako običaj nalaže neko od ukućana ide u posjetu dok drugi ostaju u kući. On je bio sam i odlučio je da ostane kući. Otvorio je svoja skromna vrata da uđe Božićna radost na njegov prag i osvjetli ga radošću pridošlica. I čekao je čovjek tu radost Božića da osjeti u svojoj kući ono što je osjećao kod drugih. Dom. Bila je jaka zima i snijeg je napadao, osim vejavice tog dana niko nije prešao kućni prag. Ko zna iz kog razloga možda ljudi nisu ni znali, a možda su samo zaboravili.. Iz navike. Tek predveče na njegova vrata pokucaše dva mala bića, brat i sestra iz komšiluka koji su čitav dan išli po kućama i izvinjavaju se što nisu stigli ranije da dođu. “Mir Božji Hristos se rodi“ rekoše djetinjim glasom, a lice čovjeka obasja neka čudesna radost. Ipak Božić je stigao i na njegova vrata. Njegovu sreću nije mogao objasniti niko. Samo dugo, dugo vremena sjećao se ta dva bića i spominjao ih u svim svojim besjedama i radovao se kada ih ugleda. Kao da su mu donosila neku čudesnu sreću. I donijeli su.
Zvala se Sanela. Bila je romkinja. Ako, imao je dom. Tako to biva u našim krajevima, žale te kada si nesrećan i usamljen, a ako i za tren pomoli sreća na tvoja vrata počnu da traže mane i spletkare i ogovaraju. Tu sliku odraslih najlakše prenesu djeca, pa počnu da zadirkuju, smjehulje se, bacaju kamenčiće…
– “Zašto to radite“? zapita ih djevojčica.
– “Pa zato što ona nije naša“. Reče neko od djece.
– Zašto se vi brinete o tome ako je on srećan? I djeca nemaše odgovor, a kao da su i odrasli zaćutali i o tome se više nije govorilo.
Ipak Sanela je nestala. Otišla je jedno predvečerje da je niko ne vidi. Kao što to biva sa romima, dođu i odu. I čovjek je tiho nestajao od tada. Poklekao je pod pogledima okoline i nije se znao nositi sa tim. Valjda se lakše nosiš sa samoćom kada navikneš na nju, nego sa srećom.
Tako se ponekad zavuče sumnja u misao ljudsku i zaćute misli potkovane sumnjama u ono što se svakodnevno misli, a to biva da poznaješ svijet i sve u njemu, a u stvari nema tog kantara da izmjeri šta je stvarno, a šta ne. I na kraju život se svede na sjećanje, na tu nevidljivu auru života u kojoj smo sabrali vrijeme tu mrvicu prava kojeg svi dobijemo u nasljeđe, zaslađeno gorkim medom koji daje sudbina.
I to je istina, da svi mjerimo nekim našim aršinima, a u stvari bitno je samo jedno: Da si svoj, da si srećan.