TROSTRUKA ULOGA SVECA

Sveti apostol Pavle u hrišćanstvu je poznat kao duhovni osloboditelj za ljude svakog doba. Bio je i ostao osloboditelj od nacionalnog ili ličnog egoizma, jer kao protivnik individualističkog shvatanja spasenja, sveti Pavle želi zajednicu sa svima.

 

Postoje tri vida osloboditeljske uloge svetog Pavla.

duhovni osloboditelj

Prvi vid se odnosi na problem straha i nesigurnosti. Kako današnji čovek, tako i savremenik svetog apostola Pavla imao je isto osećanje da slepe sile i neumitna sudbina caruju nad njegovim životom. Sveti Pavle u svojim poslanicama Kološanima i Efescima naziva te demonske sile imenom „gospodstva“, „vlasti“, „gospodari tame“, „duhovi zlobe pod nebom“. Sveti Pavle odlično zna da su te zle sile deo stvarnosti i da one mogu da prouzrokuju u čoveku neopisivo stanje straha. Ali on, istovremeno, zna ko može čoveka da oslobodi od strahovanja i naglašava da je „nad svim poglavarstvima i vlastima i silama i pad svakim imenom što se može nazvati“ – Bog koji je postao čovek: Isus Hristos. On je pobednik pod bilo kojom silom „nebeskom i zemaljskom i podzemnom“…

Divno je to što apostol Pavle ne oslobađa od straha samo golim tvrđenjem da je Hristova moć jača od bilo koje sile, nego nam on otkriva radosnu i blagu istinu da Hristova moć nije u sili nametanja nego u ljubavi. Ona je izraz svemoćne ljubavi Boga prema čoveku.

Drugi problem u kojem apostol Pavle nastupa kao duhovni osloboditelj, to je problem identiteta – imena i ličnosti savremenog čoveka. Čovek naše epohe mnogo pati, jer se oseća bezimen i bezličan u ogromnoj masi bezimenih i bezličnih. On se oseća kao biće bez identiteta, imena, lične samobitnosti i suštinskog postojanja. On je upao u mrežu hladnih statističkih podataka.

Ta pojava nije nova. Slično stanje je bilo u rimskom carstvu kada je živeo sveti Pavle. On je propovedao masama svoje epohe o jediničnosti i neprikosnovenosti svakog čoveka. On sastradava sa svakim čovekom, uvažava svakog čoveka kao budućeg cara u nebeskom carstvu Hristovom. Po svetom Pavlu, Crkva nije skup bezimenih ljudi, nego zajednica braće od kojih svaki ima jedinstveno ime i neponovljivo lice. Svaki od njih ima beskrajnu vrednost, jer je za svakoga lično Hristos umro. Sveti Pavle vidi da samo u Crkvi čovek može da stekne ime i postane ličnost.

Protiv beznadežne bezimenosti u ljudskoj gomili, sveti Pavle nalazi lek u tome da svaki vernik može samo da upozna Boga, nego da je on već poznat Bogu i da nas je Bog voleo kao unikate još pre stvaranja sveta.

Treći problem se odnosi na problem namerne samoće modernog čoveka. Savremeni sociolozi i psiholozi ustanovili su tendenciju izdvajanja i zatvaranja u sebe. Svaki teži da bude isključiv centar života i zato je egocentričan, zaljubljen u sebe. Otuda dolazi da je tako proširena ravpodušnost prema užoj zajednici, prema svome gradu ili narodu, pa i prema celome svetu. U tom pogledu opet je sveti Pavle uzvišeni osloboditelj. On propoveda protiv svakog društvenog ili verskog izdvajanja, jer iako je spasenje stvar svake pojedine ličnosti, hrišćanstvo ima u vidu jedno mnogočlano telo, jedan veliki sabor, jednu kosmičku zajednicu, a to je Crkva.

Sveti Pavle je bio toliko nesebičan u svojoj ljubavi prema svom jevrejskom narodu da je bio spreman da se večno odvoji od Hrista Boga i da sam ide u večni pakao, samo ako bi svi Jevreji mogli biti spaseni tom žrtvom. To je očevidni dokaz da je sveti Pavle bio protiv individualističkog shvatanja spasenja. On želi zajednicu sa svima, život sa svima. I zato je sveti Pavle duhovni osloboditelj za ljude svih vremena. Osloboditelj od nacionalnog ili ličnog egoizma – kako juče, tako i danas.