ISPOVEST JEDNOG IZLEČENJA

Odlučio sam da podelim svoje iskustvo sa vama o tome kako sam se rešio išijasa. Bol u leđima me je paralisao, ali zahvaljujući zlatnim rukama jednog čoveka, sve je sada prošlost. Verujem da će ova moja priča poslužiti mnogima sa sličnim zdravstvenim problemom.

 

Prvi put kada sam osetio bol u leđima, bilo je kada je trebalo da prenesem drvenu paletu iz podruma na smetlište. Dok sam podizao začuo sam neki klik u leđima koji me je presekao. Noge su mi se oduzele. Oblio me hladan znoj.

bol u leđima

Ispustio sam paletu, spustio se na kolena i na ruke te tako sam četvoronoške krenuo prema vratima. Moj pas je još na sve to skakao po meni misleći da se igram s njim. Zvao sam nekog iz kuće da mi pomogne, ali niko me nije čuo.

Polako sam se tako četvoronoške dovukao do ulaznih vrata i neko od ukućana mi je pomogao da legnem u krevet. Nisam mogao da ležim normalno nego sam se svaki put polako, uz strašan bol, nameštao da nađem položaj koji mi je odgovarao.

Mesec dana sam se mučio. Nisam mogao da ležim kao čovek, nisam mogao da hodam, da vozim kola, da odem u toalet. Užas!

Lekari nisu mogli da mi pomognu, blokade koje sam primao malo me smire, ali opet ništa – KATASTROFA!

Lekari i specijalisti su govorili kako da se saginjem, ustajem…

Nakon nekoliko nedelja me je malo popustilo.

Posle zime i proleća, bol je počeo da popušta. Na letovanju sam se sunčao i kupao, prijalo mi je, te je bol sasvim i nestala.

Međutim, jednog dana pred kraj leta nešto sam radio i na tren nepažnje prilikom prenošenja nekih stvari osetio sam strašan bol. Ovoga puta nisam pao na kolena i išao četvoronoške, bolelo me je u donjem delu leđa i levoj nozi. Bol se pojačavala iz dana u dan, dok mi na kraju nije blokiralo celu nogu.

Ujutro posle buđenja bol je bila manja, a tokom dana ona je postajala sve veća. Nekad je znalo da u početku bude veća i kad prohodam malo, ona se smanji.

Nakon dve-tri godine, kada sam obišao mnogo lekara, slikao, snimao i već naučio da živim sa tim bolom koji je nekad bio manji, a nekad veći, igrom slučaja sam saznao za jednog čoveka koji je doktor nauka, Tomislav Gašić iz Prijedora u Bosni. Poznanik koji je bio kod njega hvalio ga je na sva zvona. Nisam mogao da verujem, a nisam imao šta ni da izgubim.

Uzeo sam kontakt od njega i pozvao čoveka iz Prijedora. Ispričao sam mu svoj problem. Rekao mi je da možda može da mi pomogne, ali prvo bi trebao da me pregleda.

Rekao je da dolazi jednom mesečno u Beograd na kliniku u Žarkovo kod dr Đorović Tamare. Nisam mogao da čekam, nije mi bilo teško, upalio sam auto i supruga i ja smo krenuli kod njega.

Nije ga bilo teško naći. Pijedor nije veliki grad, živi pored crkve Svetog Georgija u naselju Tukovi, tu mu je i ordinacija. Očekivao sam da je stariji čovek, međutim on je negde između 35-40 godina. Čovek se školovao u Rusiji.

Legao sam, pregledao me je i rekao da mi može pomoći. I krenuo. Nakon 40 minuta terapije, rekao mi je da ustanem i prošetam. Koraci koje sam pravio bili su kao da hodam po oblacima. NISAM MOGAO DA VERUJEM!

Nakon nekoliko godina, konačno je rešen problem ukočenosti, a trnci koji su mi bili u nozi duplo su se smanjili!

Evo pišem ovaj tekst iz zahvalnosti.

Dok sam bio kod njega nekoliko ljudi ga je zvalo za pomoć. Na moje oči jednom dečku koji je pao na obali reke Sane i kome je iskočilo rame namestio je za dve minute. Znači, zlatne ruke!

Čovek je doktor nauka iz oblasti biomehanike, usko sarađuje sa univerzitetskim profesorima sa katedre za biomehaniku u Nišu i Novom Sadu. Objavljuje radove iz gustine koštanog tkiva i osteoporoze.

Možete ga naći na njegovoj web adresi gasictomislav.wordpress.com i na mojakicma.wordpress.com

Evo godinu dana ja sam kao nov, pridržavam se njegovih uputstava i sve je u savršenom redu.

Biće mi drago da nekom pomogne ovo moje iskustvo.

SREĆNO I SAMO NAPRED!

Stojić B.

Zemun