BREGOVI ŠTO RUBE SNOVE

bregovi što rube

Na bregovima ptice i krv oblaka,
bregovi što rube snove i šumni plamen reči,
ljubičice oblaka i vrhproleće mene
pevaju i lišća pozdrav o mojim njivama.

Moji hrastovi visoki su kao pesma viđika,
moja polja su se raspoljila kao srce ptice,
moj venac lišća iz kolevke ispod krila vetra peva
i munje strela pevaju i napoljavanje oblaka

i zvonki jav ptica i osrebrena uzbuđenja grana
mojem slobodnom koračanju ispod mlađosti oblaka,
azurna buka zvezda na grani mojeg srca
opeva slobodno zemljosutra i osunčano danas.

Zlatni okean reči, pozlaćeni čilim žita.
Pevajmo kao hibalske pčele, mi, pesnikinje
svetlosnove dok zidamo raskoš zora,
cvrkuti dok se ruše između buktinja oblaka!

Mlade kao brezova šuma, plava od neba,
pevamo pesmu ovog blistavila,
a mladići koračaju za slobodu
dok ptica cvrkutom rubi oblake.

Te njive grlica, tu grlicozemlju
opevamo zaljubljeni od reči od cveta zore.
Ptica je sakrila proleće u fruli svoga kljuna,
pa celo požarnilo nebo sa nama sniva,

lišće u srcu bure, praporci vode s đurđevka,
a njive kao svetlost mira se šire,
pahuljče ptice peva mi iz neba.
Slavuje krvi nosi svetlost lišća.