PROLEĆE JE, MILO MOJE

Sve je mirisalo na mladost i šarene marame od svile kojima je svu noć Lada zvala u nestvarni san od detinjstva. Stiglo je proleće, milo moje.

 

Ležala je sklupčana i pogledom zurila u tamu. Oči su joj samo nazirale svetlost ulične trepljike, pa joj se činilo da je i od te svetlosti boli pogled.

milo moje

Prebirala je po svom životu kao kad neko ko ne ume da udara u dirke starog, nenaštimovanog klavira. Oči su joj se polako sklapale i tražile san koji je noćima pao u zaborav.

Negde joj se činilo da joj odzvanjaju glasići malih plavokosih devojčica, koje su zanete igrom zaboravile lutku u pesku. Odzvanja zvonki smeh kao žubor bistrice, potoka koji je davno, još u detinjstvu slušala kao najlepše taktove muzike.

Tad je sanjala vile Vestalke kako igraju kolo oko onog velikog hrasta i pletu mreže od onih vilinih niti koje su obavijale hrast. Čula je i njihov smeh i onu najlepšu je međ njima najviše volela i dala joj ime Lada (boginja ljubavi), a onda su je gazile u snu one đavolje horde koje su se kasnije uvukle u njen život i gazile po srcu od stakla godinama.

Uzalud je tražila neki dašak dobrote, neki pogled ljudskosti i nije ga našla. Opet je pokušala da prevari san i da izbaci sve one đavole i ale, al’ je samo ovlaš dodirnula nestvar i opet videla plavi konjski repić koji odskače dok nogice u crvenim cipelicama igraju lastiš.

Vidi i igru Vestalki, koje joj maramicom daju znak da im se pridruži, i crvenu Žar pticu koja joj nežno dodiruje lice.

Otvorila je oči i ugledala taj zračak, milovao joj je lice kao detinje ruke i oseti toplinu u duši u telu. Tad je znala da je pobedila đavolju hordu i da je napokon stiglo proleće. Ogrnula je maramu i izašla na trem.

Sve je mirisalo na mladost i šarene marame od svile kojima je svu noć Lada zvala u nestvarni san od detinjstva. Stiglo je proleće, milo moje.