KORENI

Otkuda Srbi u Turskoj? Kako su tamo dospevali? Koliko se ljudi muslimanske veroispovesti u 19. i 20. veku odselilo odavde u Tursku? Srpski jezik danas govori oko 10 miliona ljudi u Turskoj!

 

Do ove začuđujuće činjenice došao je Miloje Nikolić, istoričar iz Valjeva. Otkrio je 2013. godine groblje kod Jedrena, gde su sahranjena 453 srpska vojnika iz Druge armije generala Stepe Stepanovića. Groblje je tada pokrivala detelina i kukuruz, sada je tu izrasla šuma.

srbi u turskoj

U samom Istanbulu (Carigradu) oko tri miliona duša smatra za maternji naš jezik. Kada treba preciznije definisati tu reč dođe se da je to srpski jezik. Ti ljudi su se iseljavali iz Raške oblasti (Sandžaka), Kosova i Metohije, Makedonije, Bosne i Hercegovine. Oni su islamske veroispovesti, ali mnogi od njih s poštovanjem pamte svoje srpske pravoslavne korene.

Ta istraživanja su Miloja Nikolića preporučila za stručnog konsultanta redakcije Dokumentarno-obrazovnog programa RT Vojvodina, koja je tokom leta snimila jedanaest emisija „Istorija s Peštera, uživo“. Prva od 11 epizoda serijala Istorija s Peštera – In vivo, nosi naziv Nema zlatno niđe. To su reči Salkana Baždara, iz sela Ursule, koji govori o svojim rođacima, koji su se iselili u Tursku i zašto on to nije učinio; kada su se njegovi preci doselili na Pešter; ko je i kada primio islam; kako se živelo sa komšijama pravoslavcima u dobrim i manje dobrim vremenima. O tome kako je iseljenicima bilo u Turskoj, najbolje opisuju reči Nusreta Zornića iz Kladnice, zaselak Ponorac: „U početku su videli teške jade“. Zašto su odlazili, a neki se i vraćali, zašto su i Srbi odlazili s Peštera objašnjava Ahmet Hodžić, koji je u svoje vreme bio (oko 20 godina), načelnik Sekretarijata za narodnu odbranu Skupštine opštine Sjenica:

„Obišli smo desetak sela oko Novog Pazara, Sjenice i na Pešteru. Pitali smo te ljude da li imaju rođake i srodnike u Turskoj, kada su i kako odlazili? Pitali smo ih i kako se osećaju po nacionalnom pitanju. Intervju nam je dao i Salko Hadžifejzović, u Turskoj se on drugačije preziva. To je onaj čovek koji je na Olimpijadi u Brazilu bio sponzor naše i Turske biciklističke reprezentacije. Kada je govorio o svojim srpskim korenima Salko Hadžifejzović je plakao u kameru. Kazao nam je da odatle ide na sastanak s premijerom Vučićem da se dogovori oko dovođenja turskih investitora u Srbiju, koji govore srpski jezik. Šta je od tog sastanka bilo, ne znam“, kaže za portal „Valjevska iskra“ Miloje Nikolić.

Valjevska iskra: To su veoma osetljiva pitanja. Kako su vas ljudi primali kada ste kazali šta vas zanima da čujete od njih?

Miloje Nikolić: Primali su nas srdačno. TV Vojvodine će kasnije raditi seriju emisija o ljudima iz ovih krajeva u Turskoj. Mladi novinar Selim Bogućanin, koji se u Turskoj preziva Esturg, namerava da za jednu privatnu tursku televiziju, na kojoj je zaposlen, uradi nekoliko emisija o ratovima Srbije od 1867. (posle odlaska Turaka) do 1945. godine. Selimovi su inače poreklom iz sela Boguta kod Sjenice.

Jedan čovek nam je pričao da ako bi zaboravio Iliju, oca Bogdana koji je prvi primio islam, onda bi zaboravio i Bogdana. Drugi, čije je prezime Spahović, pričao nam je da su se njegovi prezivali Gicić. Jedan deo porodice otišao je u Negotin, tamo ima celo selo Gicića; drugi deo porodice došao je na Pešter i primio islam. „Mi znamo da smo Gicići, ne bi bilo čudno da neko od naših vrati staro prezime“, rekao je. Razgovarali smo s jednim od Đukića. Oni su sredinom 19. veka zaratili s rodom koji je iznedrio pokojnog predsednika Slobodana Miloševića. Uvidevši da će biti istrebljeni izbegli su u Novi Pazar i prihvatili islam. Oni kažu da se osećaju i Srbima. Vera se može promeniti, ali ostaje krv, jezik, predanja običaji, rekao nam je taj čovek. Taj svet na ceo kompleks nacionalnih osećaja i na istoriju gleda drukčije nego što se nama predstavlja u štampi i što to čine nevladine organizacije. Njima sačuvano sećanje na pravoslavne korene nije mrsko, naprotiv. To ohrabruje. Nećete ići u sukob sa nekim koga smatrate svojima. Sve će se to videti u ovim emisijama. Vlada veliko neznanje i zvanična nezainteresovanost za sve to.

Kako ste uspeli da pronađete srpsko vojničko groblje kod Jedrena?

Srpsko vojničko groblje nalazi se u blizini Univerziteta u Jedrenu i železničke stanice. Tu su u zimu 1913. sahranjena 453 vojnika Druge Armije. General Stepa Stepanović došao je da sa svojim vojnicima i teškim topovima pomogne Bugarima da osvoje Jedrene. Grad je osvojen, ali i uz žrtve sa naše strane. Ja sam poneo fotografiju iz 1913. godine na kojoj se vide sveštenici kako obavljaju opelo nad našim vojnicima. Na osnovu te fotografije i uz nesebičnu i veliku pomoć istoričara Mustafe Bereketlija i i prof. Hilmi Ibra, koji su poreklom iz Tetova i Prištine i odlično govore naš jezik, locirali smo Srpsko vojničko groblje. Kada su turski seljaci saznali šta se nalazi ispod deteline i kukuruza, prestali su da obrađuju njive. Ali sada je tu poterala šuma. Predstavnici gradske i pokrajinske turske vlasti izneli su mišljenje da naša država organizuje prenošenje posmrtnih ostataka palih vojnika u otadžbinu ili da se tu podigne groblje kao na Zejtinliku. Naša država trebalo bi da preuzme brigu o njemu. Nije do sada bilo razumevanja za taj predlog.

Otkuda Srbi u Turskoj? Kako su tamo dospevali? Koliko se ljudi muslimanske veroispovesti u 19. i 20. veku odselilo odavde u Tursku?

Srba u Carigradu ima još od osnivanja grada u četvrtom veku. Najviše ih je došlo kao roblje posle pada Beograda 1521. godine. Tada je nekoliko hiljada Srba odvedeno u ropstvo. Jedni su naseljeni oko vodovoda i oni su osnovali Beogradsko selo. Drugi su se zaustavili kod Teodosijevih zidova i osnovali su Beogradsku mahalu. Oni iz Srema razmešteni su oko Galipolja i u samom Galipolju. Godine 1523. u Carigradu su Srbi podigli crkvu posvećenu Beogradskoj Bogorodici. Crkva je danas u vlasništvu Grčke crkve. Obnovljena je 1837. godine.

U samom Carigradu danas ima oko tri miliona duša čiji je maternji jezik srpski ili naš jezik, kako oni kažu. U kućama, u svakodnevnom govoru, ti ljudi govore našim, srpskim jezikom. Ne negiraju pravoslavne korene i pripadnost srpskom nacionalnom korpusu, muslimanske veroispovesti. To su mahom vrlo ugledni i bogati ljudi.

U celoj Turskoj, po njihovim podacima, ima oko 10 miliona ljudi koji govore srpskim jezikom. Pomenuti novinar Selim Bogućanin, poslao mi je četiri lista kucana u dve kolone, font 12, u kome navodi sva mesta u kojima se u Turskoj govori srpski jezik. U Brusi, gradu od 2.200.000 stanovnika, 30 odsto govori srpskim jezikom.

U emisiji “Srbi zaboravljeni u Turskoj“ u produkciji RTV Marš iz Valjeva, istoričar Nikolić pominje podatak da je oko 5000 srpskih ratnih zarobljenika provedeno u Tursku u Prvom svetskom ratu. Naime, kad je Turska gradila bagdadsku železnicu od 1915. do 1918. od Austrougarske je dobila oko 5000 naših dečaka između 22 i 27 godina!!! Austrougarska je poslala zarobljene Srbe turskim vlastima, kao roblje koje će praviti deonicu pruge od Istanbula do Bagdada. Ništa se o njima ne zna. I nijednom se ne zna čak ni grob. Nikolić pretpostavlja da su tela stotinak od tih mladića pohranjena na vojničkom groblju u okolini Bruse, a da je ogromna većina ostavila kosti uz prugu.

Mr Miloje Nikolić je po mesec dana 2012, 2013, i 2015. godine istraživao srpsko prisustvo u Turskoj carevini. Zaposlen je u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Valjevo. Do sada je objavio knjige: Ustanički šančevi na Drini, 1804 – 1813, Valjevo 1996; Monografiju manastira Hilandar, Valjevo 1998. god; Dr Janko Šafarik, Izvestije o putovanju po Serbiji 1846, priredili dr Ljubomir Duraković i mr Miloje Ž. Nikolić, Valjevo 1993.god; Izvori sa kamena o Tamnavi 1804-1815, Valjevo 2006; Izvori sa kamena o valjevskoj Tamnavi, Valjevo- Beograd 2010. i Rečnik karatea, Priredili Miloje Ž. Nikolić i Igor Ljujić, Valjevo 1998. god.

Mijo Stojkanović

Izvor: Valjevska iskra/Rasen