DRAGA BANJO, EVE ME!

Poznatu krilaticu „Sokobanja – Sokograd, dođes star – odeš mlad“, koja je postala sinonim Sokobanje, napisao je Branislav Nušić jednom svom banjskom prijatelju fotografu Ristiću u čijoj je vili „Milici“ često odsedao…

 

Večeras, u posebnom sam raspoloženju: sutra, 30. aprila 2010, u 8.45, s perona 5, autobusom „Niš-ekspresa“, putujem u Sokobanju na promociju svoje tek odštampane knjige. Kartu sam, zbog Prvog maja i velike gužve, kupio pre tri dana i već imam sedište broj 24. Da sam kupovinu ostavio za danas, ne bih mogao da putujem i moje „Udruženje umetnika VRELO“, moralo bi da promociju održi bez slavljenika, to jest mene!…

draga banjo

U posebnom sam raspoloženju zbog više razloga…

Prvi, ali ne po redosledu važnosti, razlog je što je ta moja knjiga štampana 35 godina posle moje prve knjige! Prvu knjigu, roman u stihovima „HOTEL JEVROPA“, izdala je „Prosveta“ daleke 1975, a ova, druga, zbog koje i putujem je o trojici najznačajnijih književnika koji su Sokobanju posećivali, često. Naslov ove knjige je „SREMAC, NUŠIĆ I ANDRIĆ, DRAGI GOSTI SOKOBANjE“. Promocija će se održati u organizaciji mog izdavača „Udruženja umetnika VRELO“ iz Sokobanje čiji sam i ja aktivan član. Hoću da napomenem da nisam član nigde, drugde, već, samo, u ovom udruženju koje uspešno vodi gospođa Jablanka Pavlović, pesnikinja iz Sokobanje. Čast mi je da budem i gost u njenoj domaćinskoj kući…

Drugi razlog moje radosti je što u toj knjizi ima niz zapisa, citata, ocena, anegdota, sećanja i njih trojice – Sremca, Nušića i Andrića – ali i brojnih drugih autora, uključujući i moju malenkost (u knjizi imam svoj tekst „Priča o gospodinu Ivi“ – što je, u stvari, moje sećanje – u vidu pripovetke – kako sam pokušao da intervjuišem Ivu Andrića u vreme kad sam, još, bio student)…

Treći razlog je što je moje „Udruženje umetnika VRELO“ u Sokobanji smoglo snage i sredstava da štampa ovu knjigu u uslovima besparice i drugih brojnih teškoća i nepogodnosti. Zadovoljan sam što će, pre sveg sokobanjska publika, moći da upozna ovu tojicu „gorostasa srpske književnisti“, što će se moći ponositi novim saznanjima o njima – nekad veoma viđenim a dragim posetiocima naše Sokobanje… Sremac je, na primer, bio profesor Niške gimnazije i lako je, leti, dolazio u Sokobanju na oporavak, lečenje, druženje sa sebi ravnima – momcima kao što je i sam bio jer se nikad nije ženio. Svi u Sokobanji znaju gde je Sremac stanovao, a evo i moje knjige koja ga približava i kao pisca i kao čoveka… Nažalost, desilo se, da je i umro u Sokobanji (od trovanja krvi)… Nušić je autor onog čuvenog slogana koji je dodatno proslavio naš grad: „Sokobanja, Sokograd – dođeš star, odeš mlad!“ Družio se s fotografom Sinišom Ristićem i kod njega je i stanovao (možda, čak, u Ristićevoj vili „Danče“, u kojoj sam i ja stanovao, ali u vreme kad je ova vila bila na višem, uzdignutijem mestu nego što je sad gde je prezidana). I o Nušiću kao i o Sremcu ima, dosta, u mojoj knjizi… A šta, tek, reći o svetskom a nešem nobelovcu Ivi Andriću – kog sam imao čast da upoznam i lično, da budem u njegovom domu, čak, dva puta – da sedim, pijem kafu koju nam je skuvala njegova supruga Milica… i ćaskam, ja, bedan i gladan student, promrzao jer nisam imao kaputa! Da, da… došao sam s 10 pitanja na koje je trebalo da odgovori veliki Andrić… ali, bolje čitajte u mojoj knjizi, da ne prepričavam samog sebe….

Odsedao je na više mesta, za vreme čestih boravaka u Sokobanji. Ima indicija – pretpostavki – da je, upravo u Sokobanji, najverovatnije 1942 – započeo svoje epohalno delo „NA DRINI ĆUPRIJA“! Ima zabeleženo da je baš 1942. boravio u Sokobanji – po jednom njegovom pismu čiji sam faksimil video – u kom zabranjuje štampanje svojih pripovedaka jer ne želi da se oglašava za vreme nemačke okupacije! Radilo se i nekom zajedničkom zborniku proze, ali on nije pristao da u njemu sarađuje, BRAVO!… Zna se, takođe, da se Andrić družip s Vasom Dučićem… da je voleo Sokobanju… da ju je na više mesta preporučivao hvaleći njen vazduh, vodu i prijatne ljude… Odsedao je u hotelu „MORAVICA“, što se, naravno, zna, ali ne mogu a da ne navedem koji mu se hotel najviše sviđao…

Nušić – Poznatu krilaticu „Sokobanja – Sokograd, dođes star – odeš mlad“, koja je postala sinonim Sokobanje, napisao je Branislav Nušić jednom svom banjskom prijatelju fotografu Ristiću u čijoj je vili „Milici“ često odsedao… U istoj vili, boravio je i Ivo Andrić za vreme okupacije, 1942…

Četvrti razlog je što ću se videti sa svojim dragim poznanicima i, mada ostajem, samo, jedan dan, što ću uživati u njihovom društvu a, nadam se, i oni u mom.

Draga Banjo, eve me!

Autor: Velibor Mihić

Izvor: Sokobanja.com