Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

HRAST

hrast

Već odavno sam u šumi.
Prolaze dani, mjeseci, godine.
Zaboravio sam gdje je ulaz,
ne naslućujem put ka izlazu.

Razgovaram sa stablima.
S kim bih drugim, kad vukovi
bježe i od moje misli,
a ptice se sašaptavaju,
skrivajući glave krilima?

Postajem drvo. Lipa bih da sam,
mek zalogaj za vajarevo dlijeto,
ali hrast urasta u mene,
godovi mi stežu grudi,
rebra prskaju kao ledenice.

Korijenom uranjam do predaka
i hranim se njihovom pričom,
obraslom zaboravom.

Osjećam: sasvim sam drvo,
godovi u meni se razmiču
i dišem punim zelenim plućima.

Dio sam šume. Vukovi prilaze,
ptice se gnijezde u mojoj krošnji,
jelike me miluju granama.

Baš mi je lijepo otkad sam hrast
i na izlaz više i ne pomišljam.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: