JEDNOSTAVNOST VELIKIH

Kada joj je bilo svega 23 godine, Džozefina Bejker posetila je Beograd kako bi nastupila pred publikom koju do tada nije poznavala. Bila je iznenađena onim što je videla kada ju je ogromna masa ljudi dočekala na železničkoj stanici. Očarale su je prostodušnost i srdačnost našeg naroda, jer je i sama bila takva.

 

Džozefina Bejker (1906-1975) je kao vrhunska plesna i pevačka zvezda svog doba oduševljavala publiku najvećih i najčuvenijih pozornica sveta, donoseći radost običnim ljudima. Njen buran život pratili su skandali, afere i mnogo tračeva koji su se kao na traci ređali jedan za drugim. Džozefina nije naročito marila za to, već je bila svoja i jedinstvena do svog poslednjeg daha. Tokom života usvojila je dvanaestoro siromašne dece raznih nacija i pružila im pravu majčinsku ljubav, kako bi svim kritičarima zauvek zapušila usta.

džozefina bejker

Poseta Beogradu aprila 1929. godine izazvala je ogromnu pažnju štampe u tada još uvek Kraljevini SHS, jer je i sama Džozefina bila intrigantna zbog toga što je igrala i pevala skoro gola, prekrivena voćem ili obučena u kostime koji su više otkrivali nego pokrivali. Ipak, to nije bila prepreka da ona postane prava svetska zvezda o kojoj su svi brujali i pisali.

Tako je i u „Politici“ od 2. aprila 1929. godine izašao tekst o dolasku slavne Džozefine u Beograd. U njemu se jasno vidi kolika je pomama vladala i ovde zbog njenog gostovanja, a još važnije je to što se planetarno popularna zvezda tog doba prikazala skromnom, jednostavnom i prostodušnom osobom.

Evo kako je pisala „Politika“ te davne 1929. godine.

Džozefina Bejker, slavna „Crna zvezda“, došla je u Beograd dok se nad njegovom siluetom prostiralo već sumračno nebo, zlatno kao njena put, kao njeno lice.

Već u četiri časa po podne počeo je da dolazi svet na stanicu da dočeka onu koja je svojom igrom i svojim bučnim skandalima uzbudila prvo Pariz, a zatim gotovo celu Evropu. Sa svih strana čuo se žagor i veseli smeh mladosti. Jer, samo je mladost došla da dočeka Žozefinu, tu zalutalu zvezdu jedne mlade rase, koja je svojim tamnim sjajem zablistala sasvim iznenada nad turobnim nebom stare Evrope. Zablistala je i unela nemir i nespokojstvo u čitave gradove.

U stranim ilustrovanim časopisima izlazile su njene fotografije, fotografije njenog vitkog i elastičnog tela, kraj snimaka slavnog antičkog tipa idealne žene, kraj stasa miloske Venere. Upoređivala su ova dva ideala ženske lepote, antički i moderni. I dok su jedni vikali protiv Džozefine, napadali omladinu koja se njom ushićivala, a drugi je opet uzdizali u nebesa, ona je bezbrižno putovala iz jednog mesta u drugo i palila mase svojom divljom igrom, oduševljavala i skandalizovala.

Najzad je voz ušao u stanicu. Svi su potrčali. Mnogi su uskočili u vagone. Svako je hteo da je prvi vidi, da se prvi upozna s njom. A nje nije bilo, ona se nije pojavljivala.

– Aprili-li-li! – uzviknuo je neko.

– Aprilski vic! – svi su se smejali.

– Džozefina! Džozefina!

Džozefina se najzad pojavljuje na prozoru. Nasmejana. Njeni zubi blistaju.

– Kako je divna! – uzvikuje devojka sa bereom i šifrom petog razreda. – Zlatna je!

Džozefina je zaista od zlata. Nije crna kako smo je zamišljali. Koža joj je kao stari prozirni ćilibar, boje zrele breskve.

A Džozefina se samo smeje, smeje prosto i srdačno bez afektacije. Ne smeši se kao primadona, nego se smeje prirodno i glasno. Krupne njene oči igraju kao na žeravici, ali bez drskosti, bez oholosti.

Izlazi najzad iz vagona u vidu vitke devojke, vitke kao gazela i preplašene kao mlada srna.

Nasmejanu i zbunjenu jedva je provode preko perona. Svako bi hteo da je dodirne, da se dotakne njenog odela. Masa je zaustavlja.

– Pardon! Pardon! – šapuće ona i neprekidno se smeje.

Izašla je iz stanice i ušla, posle teških muka, u spasonosni auto. Ulicama su je pozdravljali kao staru i dugoočekivanu poznanicu. U Knez Mihajlovoj ulici zakrčili su joj put…

Reporteri su prosto očajni. S njom neće biti lako napraviti intervju. Ona kroz rešetku lifta u „Ekscelzioru“ dobacuje:

– Razume se. Dođite kod mene, razgovaraćemo. Sad odmah. Smejaćemo se. Biće veselo!

– Gospodine! – prilazi mi jedan mladić. – Vi ste novinar? Šta želite?

– Hoću da uđem kod Džozefine Bejker. Kako? Vi ste sveznajući. Molim vas!

Na licu mu se čita neodoljiva želja. Tome se zaista ne sme odbiti molba. Nekoliko „šlajfni“, parče olovke i stvar je u redu. Mladić ulazi zajedno s reporterima. Zadovoljan je kao da mu je učinjen bogzna kakav poklon… Vele da je milioner.

Njen osmeh plamti divljinom:

– Gospodin Pepito će odmah!

Italijanski plemić konte Pepito već dve i po godine vodi Džozefinu Bejker po Evropi. Mali je i govori francuski akcentom od koga Italijani ne mogu da se otresu.

– Oh, nemojte me zvati gospodine, ni grofe! To me strašno ženira. Kažite prosto: Pepito. Tako me svi prijatelji zovu.

Džozefinini obrazi su kao ivice mrkožute kamelije. A usta crvena, crvenija od krvi. Zubi joj blistaju.

– O! Znate, vi ste tako neobični ljudi, vi ovde u Beogradu. Na stanici… Svet. Osmesi. Mladići se skoro tuku da dođu do mene. A na ulici! Zaustavljaju se devojke. Sve me znaju. Iznenađene glasno kažu: „Džozefina“.

Ona ne govori u određenim završnim rečenicama. Ona cvrkuće, ona klikće i smeje se, vrisne da vas prosto uplaši, ili usred razgovora izvali po neku francusku reč od koje bi mnogi pariski gavroš pocrveneo.

Kad Džozefina Bejker namigne, celo njeno lice oživi. I krupne crne oči, i usta sočna kao kriška lubenice. Kao da i rame jedva primetno pođe u vis. Sva treperi. Ne što zna da je tako lepa, već što drukčije ne može. I u njenom ponašanju od početka ima nešto mangupsko i bezazleno, slično ponašanju učenica zatvorenih u strogim katoličkim internatima.

Objasnili smo joj da ćemo mi da ćutimo i pustimo na nam ona govori o svom životu.

– O životu? Verujte, ne znam šta da kažem. Živim. Igram. Radujem se! Udata nisam. Nisam imala sreću. Volim život. Volim radost, prostu. Mrzim zategnutost, gospoštinu.