KORIST U OVOM ŽIVOTU

Pokajanje sa suzama mnoge je grešnike duhovno preporodilo i uzdiglo u svetiteljske visine. Među svetiteljima koje Crkva proslavlja ima i takvih, i to u priličnom broju, koji su jedan deo života u gresima proveli, neki od njih bili su pali do dna zla, ali su se pokajali, promenili način života i, uz pomoć blagodati Božje, uzdigli se u svetiteljske visine.

 

Pokajanje sa suzama briše grehe kao sunđer.

pokajanje sa suzama

Ovo svedoči sveti Jovan Zlatousti: „Ti si učinio grehe, i nisi se stideo. Nisi se zastideo od sramnih dela, a stidiš se od reči (na ispovesti) koje te opravdavaju. Reci ovde, da ih ne bi kazivao tamo (u onom svetu). Reci i zaplači. Tvoji su gresi zapisani u knjizi. Tvoje suze mogu za njih da posluže kao sunđer. Plači, i oni će se izbrisati, plači, i knjiga će se pokazati čistom na nebu. Skrušenje za grehe — veliki je sunđer. Velika je moć suza“.

Mojsej Murin…

Crkva ga proslavlja 28. avgusta. U mlađim godinama bio razbojnik i vođa razbojničke bande, ali se pokajao, povukao u manastir i velikim podvizima poslušnosti. posta, molitve i bdenja udostojio se velike milosti Božje i svetiteljskog venca.

Marija Egipćanka…

U mladosti bila velika grešnica. Po Promislu Božjem, ona iz Aleksandrije, u Egiptu, krene sa jednom grupom hadžija na grob Hristov u Jerusalim. Po dolasku u sveti grad, uputi se sa ostalim hadžijama u crkvu da se pokloni časnom krstu, na kome je bio raspet Gospod. Ali nju neka nevidljiva sila zadrži na vratima i ne dopusti joj da uđe unutra. Pošto je nekoliko puta pokušala, i bivala sprečena, ona u velikom strahu spazi u pritvoru crkve ikonu presvete Bogomatere, i počne toplo da joj se moli, da joj se smiluje i dozvoli joj ući u crkvu i pokloniti se časnom krstu, obećavajući da će promeniti način života i poći onamo kuda je ona uputi. Posle toga ušla je i celivala časni krst. Pri izlasku iz hrama, ona stane pred ikonu presvete Bogomajke da joj zahvali na milosti, i tom prilikom začuje glas: „Ako pređeš Jordan, naći ćeš dobar mir“. Ona posluša, ode u pustinju preko Jordana i u njoj ostane punih 48 godina, hraneći se zeljem i provodeći vreme u molitvi, bdenju i borbi sa strastima. Crkva je slavi 1. aprila.

Patermutije…

Kao neznabožac bio razbojnik i vođa razbojničke bande. Jedne noći on se popne na krov neke pobožne žene, da bi s krova ušao u kuću i poharao. Ali na njega napadne san i on zaspi. U snu vidi nekoga koji mu zapreti da više ne čini zlo i da se pokaje. On se posle toga krsti i zamonaši. Svojim iskrenim pokajanjem i bogougodnim životom udostojio se velike milosti Božje i dara čudotvorstva (Episkop Nikolaj, Ohridski prolog, 9. juli).

Iskreno pokajanje može za tri dana da zagladi ranije grehove…

Monahe je interesovalo pitanje za koje vreme može čovek svojim pokajanjem da zagladi ranije grehove. Tako su bratija zapitala avu Sisoja Velikog: „Ako padne brat u greh, da li mu je dovoljna jedna godina za pokajanje?“

— Surova je ova reč, odgovori starac.

— Onda šest meseci? – rekoše bratija.

— Mnogo je – odgovori starac.

— Onda četrdeset dana?

— Mnogo je – odgovori starac i nastavi – Verujem milosrđu Čovekoljupca, da će On, ako se čovek pokaje svom dušom, za tri dana primiti njegovo pokajanje

(Žitije svetog Sisoja, 6. jula)

Slično je mislio i sveti Jovan Zlatousti. On veli: „Rok od pet dana dovoljan je da očisti mnoštvo grehova, ako se budeš trgnuo iz duhovnog mrtvila, molio se i bdio. Ne gledaj na to što je vreme kratko, nego imaj u vidu da je Gospod čovekoljubiv. Ninevljani su za tri dana otklonili od sebe gnjev Božji, i nikako im nije smetala kratkoća vremena, nego je sve učinilo duševno usrđe njihovo, pri pomoći Božjeg čovekoljublja (Knjiga proroka Jone 3. glava). I bludnica, koja je pristupila Hristu, u trenutku vremena oprala je sa sebe sav sram“.

Pokajani razbojnik za 10 dana iskupio svoje grehe…

U vreme vizantijskog cara Mavrikija neki čuveni razbojnik operisao je u okolini Carigrada i bio strah i trepet za stanovnike okoline pa i same prestonice. Kad ga nikako nisu mogli uhvatiti, car Mavrikije pošalje mu krst, u znak vere da će mu sve biti oprošteno, ako se preda. Razbojnik primi krst i preda se. Došavši u Carigrad, on padne pred noge careve i zamoli oproštaj. Car održi reč, oprosti mu i pusti ga na slobodu. No odmah potom razboli se razbojnik teško, i predoseti da mu se približava smrt. On se, u bolnici, počne gorko kajati za sve grehe svoje i sa suzama moliti Boga da mu oprosti. Mnoge suze prolio je na molitvi, tako da mu marama, kojom brisaše suze, beše sva natopljena suzama. I umre razbojnik posle 10 dana plača i molitve.

Iste noći kad on umre vide lekar koji ga je lečio u snu čudesnu viziju: kad razbojnik ispusti dušu, oko njega skupiše se nekakvi crnci sa mnogim hartijama, na kojima su bili ispisani njegovi gresi. Tu se javiše i dva svetla anđela. Među njima postaviše se terazije, i crnci, veseli, staviše sve one hartije, i njihova strana terazija preteže, jer druga strana terazija beše prazna. Tražeći šta bi stavili na drugu stranu, jedan anđeo seti se one marame, natopljene pokajničkim suzama, uze je i reče: „Da stavimo ovu maramu i milosrđe Božje“. I kad to učiniše, njihova strana na terazijama preteže onu drugu sa gresima. Tada crnci pobegoše žalosno urlajući, a anđeli uzeše dušu razbojnikovu i odneše u raj, slaveći milosrđe i čovekoljublje Božje. Posle ove vizije lekar se probudi i pohita u bolnicu. Nađe razbojnika mrtva, ali još topla, lica prekrivenog maramom mokrom od suza (Sveti Nikolaj Srpski, Ohridski prolog, 18. oktobar).

Pokajanje i milosrđe Božje mogu da spasu najvećeg grešnika i na kraju života…

Ovo tvrdi sveti Jovan Zlatousti: „Ti si grešan? Ne očajavaj. Neću prestati da vas ukrepljujem ovim lekovima, zato što znam kakvo je oružje protiv đavola, da se ne predajemo očajanju. I ako svakoga dana grešiš, svakog dana se kaj … Je li moguće, reći ćeš, da se spase pokajnik? Potpuno je moguće. Čime se to može dokazati? Milosrđem Gospoda … Zar tvoje pokajanje može da očisti takve prljavštine? Ako bi bilo samo jedno pokajanje, trebalo bi stvarno da se bojiš; ali ako se sa pokajanjem sjedinjuje Božje milosrđe, a za božansko milosrđe nema mere i nemoguće je rečju iskazati njegove dobrote — tvoja zloba ima meru, a leku nema mere; tvoja zloba, ma kakva bila, jeste zloba ljudska, a čovekoljublje Božje je neiskazano, pa se nadaj da će ono pobediti tvoju zlobu. Zamisli, može li iskra koja padne u more da svetli? Kao mala iskra prema moru, tako je ništavan greh u odnosu prema milosrđu Božjem, čak nije ni tako, već u mnogo jačem stepenu, zato što more, ma kako veliko bilo, ipak ima granice, a Božje milosrđe je beskrajno. Ja ovo ne govorim zato da vas učinim lenjim nego da vam ulijem više revnosti“.

Bog je gotov i đavolu da oprosti, ako bi se pokajao…

U Žitiju svetog Antonija Velikog, koje je napisao sveti Atanasije Aleksandrijski, navodi se kako je đavo, prerušen u pokajnika, kušao svetog Antonija da se za njega moli Bogu da mu oprosti sagrešenja. Bog je sakrio od svetitelja te nije poznao đavola. Kad se svetitelj obratio molitvom Bogu, javi mu se anđeo i objasni mu da je to bio đavo, za koga se on moli. Bog je gotov da i đavola pomiluje, kad bi se on pokajao, rekao je anđeo. Kad je sutradan svetitelj rekao đavolu da će mu Bog oprostiti, ako se pokaje, on je prsnuo u smeh i počeo da se hvali svojom slavom, silom i uspehom i potom iščezao (Žitije svetog Antonija, 17. januar).

Kad se jednom pokaješ, čuvaj se da više ne grešiš. Ko svakodnevno greši i svakodnevno se kaje, taj je, po rečima svetog Jefrema Sirina, sličan deci koja zidaju svoje kućice marljivo, pa ih posle ruše. „Zato, kad se jednom otrezniš, nemoj se opet pogružavati u piće. Spotakao si li se? Preni se. Pao li si? Podigni se, obrati se, moli se, prosi, pripadaj, trudi se, išti, klanjaj se, moli za spasenje, umilostivljavaj Onoga koji želi i može da te spase. A spasavši se, ne gubi što si stekao. Padnuvši, ustaj; posrnuvši, ispravljaj se. Čim sagrešiš, zagladi greh. Iscelivši se, ostaj zdrav. Zadobivši potpuno zdravlje i spasavši se, beži od neduga, od koga si izbavljen. Zato ne zapaljuj ono što si jednom ugasio; ne upadaj u blato koje si tako lepo sprao sa sebe. Ne podražavaj svinjama koje vole da se valjaju po blatu“.

Ne odlaži pokajanje za sutra i za starost…

„Ne govori: danas ću da zgrešim, a sutra ću da se pokajem. Bolje je da se danas pokajemo, jer ne znamo da li ćemo doživeti do sutra“, savetuje sveti Jefrem Sirin. „Mladom čoveku“, veli on, „demon često uliva misao: ti si još mlad, u starosti ćeš se pokajati. A kad dostigne starost, on mu šapće: ti si ostareo, kako možeš da poneseš trud pokajanja? Tebi je potreban odmor“.

Slične savete daju svi hrišćanski svetitelji, na primer sveti Zlatousti: „Ne govori: dok se još nasladim ljubavi, dok još iskoristim mladost, posle će doći vreme pokajanja, sutra ću se pokajati. Štetna su takva rasuđivanja, opaka su rešenja tvoje volje, rđav ti je savetnik tvoja pohota. Ti govoriš: danas ću da grešim, a sutra ću da se pokajem. A da li si ti gospodar sutrašnjeg dana? Ko će ti garantovati za sutrašnji dan? Ako razmišljaš kako treba, pokazaće se da i današnjim danom ne možeš raspolagati potpuno: jedan deo današnjeg dana je prošao, a drugi još je pred tobom; onaj deo već nije tvoj, a ovaj još nije tvoj. Ti govoriš danas ću se koristiti zadovoljstvom, a sutra ću se pokajati. To što je u tvojim rukama daješ zadovoljstvu, a ono što nije tvoje — pokajanju. Bolje se koristi mojim savetom: današnji dan pokloni pokajanju, a grehu ne ostavljaj čak ni sutrašnji … Ne govori: biće još vremena za pokajanje. Mnoge je smrt ugrabila u vreme kad su se predavali uživanjima, i otišli u večne muke. Boj se da se i ti ne podvrgneš tome“.

Sa pokajanjem treba žuriti, dok nas Bog poziva na pokajanje i daje vremena za to — savetuje sveti Tihon Zadonski: „Sada Bog zove na pokajanje i obećava milost, onda će (u dan suda) grešnike oterati od Sebe i izliti na njih pravedni gnjev svoj. Sad govori: pokajte se; onda će reći: odgovarajte. Sad govori: priđite k meni; onda će reći: idite od mene. Kuda? — U oganj večni, pripravljen đavolu i slugama njegovim (Mat. 25. 41). Sad sluša one koji se kaju i mole Mu se; onda će grešnici čuti: ne poznajem vas; vi mene niste poznali, i ja vas neću poznati; vi mene niste slušali, i ja vas neću slušati… Rđavo i ludo činimo, kad odlažemo pokajanje ili do bolesti, ili do starosti, ili do kraja, ili od danas do sutra, jer koliko ćemo živeti i kad ćemo umreti, nije u našoj vlasti nego u Božjoj. I zar tek onda Bogu da živimo, kad završavamo život? Zar tek onda da prestanemo sa gresima, kad već više ne možemo da grešimo? Zar tek onda da se obraćamo Bogu, kad nas Bog i mimo naše volje Sebi poziva? Zar tek onda da popravljamo život, kad ga završavamo? Ðavolska je ovo prevara! On nam ovu misao sugerira, da bi nas tako lakše pogubio. Njegovo je delo da čoveku predstavlja samo Božje milosrđe, a izbegava pravosuđe Njegovo, da bi tako lakše čoveka navadio na greh i u gresima održao. Jeste Bog milostiv, ali je i pravedan. Zato uvek treba jednim okom gledati na Božje milosrđe, a drugim na Njegovu pravdu. Takvo razmišljanje o Božjem milosrđu grešniku neće dati da padne u očajanje, a razmišljanje o pravdi — da više ne greši. Po rečima Vasilija Velikog, da ne bismo grešili, potreban nam je strah od suda Božjeg; a Kad zgrešimo, da ne bismo očajavali, korisna nam je nada na milosrđe Božije“.

Pokajanje je korisno samo u ovom životu…

Posle smrti ne donosi nikakvu korist. Sveti Jefrem Sirin upozorava: „Ovde Bog sluša, kad Mu se obratimo; ovde prašta, ako Mu se za oproštaj zamolimo; ovde On izglađuje naša bezakonja, ako ih mi priznamo. Ovde je uteha, onamo je tužba; ovde praštanje, onamo strogost; ovde snishođenje, onamo pravičnost; ovde sloboda, onamo sud; ovde naslada, onamo mučenje (seti se Spasiteljeve priče O bogatašu i Lazaru); ovde koristoljublje, onamo kazna; ovde smeh, onamo plač; ovde ravnodušnost, onamo večni oganj; ovde raskošno odevanje, onamo crv koji večno ujeda; ovde gordost, onamo uniženje; ovde oholost, onamo škrgut zuba; ovde sve iskićeno zlatom, onamo tama i mrak; ovde lenjost, onamo se propusti nikome ne praštaju… Zašto smo ravnodušni i ne želimo da se iscelimo dok je još vreme? Radi malo suza prolivenih za ovo kratko vreme, i radi pokajanja, Bog oprašta sve grehove. Poplači malo ovde, da ne bi onamo plakao večito, u tami najgušćoj. Priznaj svoje grehe ovde, da onamo ne bi bio bačen u oganj koji se nikad ne gasi“.

_______________________________________________

Iz knjige „Najbolji vaspitač“ protojereja Ž. M Marinkovića

Priredio: Velibor Mihić, nov.