RANO DUŠO
(Jednoj Jeleni koju čuvaju anđeli)
Rano dušo, rano si ustala
Rano te zora na izvore zvala,
rano te majka jutrom budila…
I golubice te pjesmom hranile
nitima bisernim
svu te obavile;
Svjetlosnim zrakom jutrom te umivale.
Zar je vrijeme zorice mila,
eto mi dragog rosa ga umila.
Golubica mu tiho šaptala da mu je draga
davno ustala.
Požuri, hitaj ona ga dozivala
jer rano je zora na izvore zvala.
Rano dušo,
rano si ustala…
Pre izvora dragog je srela…
Upila mu rosu sa usana i on joj uze nisku bisera…
Iz grudi joj svjetlost zasija kao koprena
prekri života dva.
Darovana nado,
ne ostavljaj tajnu na putu beskraja,
ostavi je meni pre jutrenja draga.
(Da je trenutak trajao vječno, mi bismo i sada krotili tamu,
ne bi nam mladost nosile sjene, ne bi nam tren oteo tebe. )
USNULOM VOJNIKU
Snivaj dječače, usnuli ratniče,
Snene oči zbore za te…
Sada su miljama blizu i daleke
Našeg djetinjstva
Nabujale reke.
Neka su proste
Godine za nama
nemiri prožeti
djetinjim igrama
Dok sklupčane suze osjećaju
slomljena srca žive…
tamo gdje si ti nestaju granice.
MATI
Hoću da te se sjetim
i da te pamtim
uvjek
moja mati.
Možda jednom usnim ljepotu
zlatnih niti
kojim smo povezani
ja i ti.
Tamo daleko zoveš me
ko će to znati
da li je samo san
i hoću li se probuditi…
da mi je znati
moja mati.
Da li si znala da ću te tako zvati
negdje daleko u tihoj noći i hoće li te
Anđeli buditi?
Teško je znati
kamenom srcu vjerovati
dok u sebe vrelo vode krije.
MOJA ZEMLJA
Negdje iznad ljutog kamena
niče zemlja Hercegovina.
Tu nema božura ni lijepih krinova
Sve krtina i suva izmučena ljetina.
Zemlja moja ljuta Hercegovina
Stoji na tri stara kamena, pod kamenom zmija ciči
nebom se rasuli svici.
Nekada davno zemljom Ravanskom
Milošću neba, kretalo se carstvo nebesko.
Sada samo sjene zbore i kamene kule nežive,
nebu se mole…
Tu u njima prošlost biva i ponekad predveče
svitac svoju igru odigra.