SIMBOL POGUBNIH IDEOLOGIJA

Stilizovana strela koja je usmerena ka gore rešenje je koje će biti spomenik Đinđiću. Ta postavka biće multimedijalna, s obzirom na to da će spomenik „izgovarati“ rečenice ubijenog premijera, simbolično isprekidane kao i njegov život.

 

Priključujući se pohvalama prihvaćenog idejnog rešenja spomenika Zoranu Đinđiću predlažem da se isto doradi prema donjoj slici.

spomenik đinđiću

Na taj način, umesto „polomljene strele“ imaćemo četvorokraku udicu koja će buduće generacije podsećati i opominjati na 4 pogubne ideologije koje su nas u proteklih 100 godina dovele do stanja u kome smo sada. U isto vreme svaka od tih 4 udica predstavljaće ličnost koja je Srbe povela u propast. Svaki od tih vladara imao je i svoje pozitivne strane, zbog čega do dana današnjeg ima svoje obožavaoce. Oni su najčešće doživotno inficirani njegovim ili u nekim slučajevima njihovim likom i delom tako da totalno zanemaruju loše posledice koje su po naš narod očigledne.

Prvi krak tog spomenika biće u čast (viteškog kralja) Aleksandra Karađorđevića. Udica kojom je upecao srpski narod je jugoslovenstvo. Duboko uverenje da pripadamo jednom troimenom narodu u potpunosti je potisnula osećaj pripadanja Srpstvu. Ne prihvatanjem saveta mudrih ljudi, kao što je Živojin Mišić ili ruski car Nikolaj Romanov, na silu nas je udružio sa narodima koji su velikom većinom bili protiv života sa Srbima. Takva odluka je imala pogubne posledice od samog početka, a veliki broj Srba se ni do dana današnjeg nije skinuo sa te udice. Ostaje da se pamti da je nastavio očajan odnos prema ratnim vojnim invalidima iako im je bio vrhovni komandant. U siromašnoj državi za veoma kratko vreme, stekao je enormno bogatstvo. Čak je po tome slovio za treću kraljevsku porodicu u Evropi. Razvio je socijalne razlike u Srbji do neslućenih razmera. Podržavao je i stvarao kapitaliste koji su veliki broj ljudi doveli do totalnog siromaštva. Narod u Srbiji je imao preko koga, (izbeglica iz Sovjetskog Saveza), iz prve ruke da se upozna sa strahotama komunizma. Treba razmisliti šta su tek činili kapitalisti u Srbiji kada je za jedan deo naše omladine komunizam bio spasonosno rešenje. Čak je takom rata na prvom kongresu četničke omladine jedan od zaključaka bio da se Jugoslavija mora organizovati na pravedniji način (u ovom slučaju misleći na socijalne razlike).

Drugi krak tog spomenika biće u čast (najvećeg sina naših naroda i narodnosti) Josipa Broza Tita. Udica kojom je upecao srpski narod je socijalizam. To nama tako blisko i logično verovanje da smo svi mi jednaki, da neko od čobana, mukotrpnim učenjem i požrtvovanjem može postati akademik i dan danas zvuči primamljivo. Na račun toga, ima ljudi koji su spremni da momentalno zaborave na stotine hiljada pre svega Srba, koji su zatvarani, mučeni, streljani uz oduzimanje svih građanskih prava, ali i imovine. Do dana današnjeg nije sprovedena restitucija, a on je bio na čelu države koja je oduzimala imovinu. Samo kad pomislim na njegovu rečenicu prilikom „oslobađanja“ da se prema Srbiji treba odnositi kao prema okupiranoj zemlji. Onima kojima njegova udica još uvek viri iz usta sve te strahote ništa ne znače, jer u njegovo vreme su došli u Beograd, dobili stan, prvi put išli u inostranstvo, letovanje… Zaboravljaju da je on sproveo u delo Hitlerovu ideju da Slovene treba uništiti tako što će ih sa sela dovesti u fabrike. Nakon rata, u prvih 10 godina, 5 miliona ljudi je sa sela dovedeno u gradove. Za njegovog života stvorena je ideja da je seljak nešto nazadno i da selo treba napustiti. On je sproveo u delo rasparčavanje Srbije i stvaranje novih naroda. Oduzimanje teritorije Srbiji kako bise stvorila “ravnoteža”. On je sproveo u delo ideju da je samo slaba Srbija garant jake Jugoslavije. On je izjednačio ustaše i četnike. On je prihvatio tadašnje “migrante” iz Albanije i zabranio povratak proteranim Srbima. Na taj način je cementirao problem na Kosovu i Metohiji. Stvorio je generacije pionira koji do dana današnjeg mrze Srbiju, jer im je ona mala, pa sada umesto Jugosavije teže EU ili nekom nedefinisanom Regionu.

Treći krak tog spomenika biće u čast Slobodana Miloševića (Slobo slobodo). Udica kojom je upecao srpski narod je (lažni) nacionalizam. Više od 40 godina su Srbi čekali da se pojavi neko ko im neće pričati o velikosrpskom hegemonizmu. Onda kada se pojavio neko kome nisu Srbi bili za sve krivi, momentalno su mu sve oprostili. I to što je komunista. I to što nije mogao da organizuje ni sopstvenu porodicu. Mnogo toga mu i dan danas opraštaju. Ali ima daleko veći broj Srba koji i pamte. Uspeo je da stvori sistem koji nije moguće opisati u jednom pasusu. Sva ta kamarila nespobnih komunističkih aparatčika dobila je mogućnost da se bavi stvarima o kojima do tada nikada nisu ni sanjali. Postali su vlasnici kompanija, privatnih fakuteta, sportskih klubova, benzinskih pumpi… Njihova deca koja nisu bila sposobna ni da završe ondašnje srednje škole sada su munjevito postali uspešni biznismeni. “Ljudi” koji su za državnu bezbednost ubijali emigraciju po inostranstvu postali su kontraverzni biznismeni. Oni koji su se ceo svoj vek spremali da čuvaju našu zemlju nisu to uspeli. Ali ništa zato, uspeli su da kod sebe prepoznaju preduzetničku crtu pa su i oni otvorili svoje firmice ili bankice. Odliv mladog pametnog sveta ka inostranstvu je krenuo svom žestinom. Osmislio je da Srbi iz Srbije učestvuju u ratovima u kojima Srbija nije učestvovala. Vodio je ratove u kojima po prvi put u istoriji Srbija nije imala saveznike. Bio je na čelu države koja je doživela inflaciju koja je nezapamćena u (novijoj) istoriji. Svako ko čita ovaj tekst može da doda još par stranica toga šta je doživeo za njegove vladavine. Meni je ovo dovoljno da smatram da je zaslužio da svakodnevno imamo na pameti udicu kojom nas je upecao.

Četvrti krak tog spomenika biće ovaj koji će se sigurno i podići u čast prvog demokratskog premijera Srbije (ako računamo posle II svetskog rata), Zorana Đinđića. Udica kojom je upecao srpski narod je liberalni kapitalizam. Pola veka socijalizma svorili su kod nas žarku želju da svi postanemo kapitalisti. Devedesetih smo govorili: „Neka dođe i crni đavo, samo da ovog (Slobu) skinemo sa vrata!“ I želja nam se ispunila. Dobili smo ne jednog, nego 19 đavola, koliko je bilo članova DOS-a. Naravno, najodgovorniji je Zoran Đinđić. Sav petooktobarski optimiza kod naroda on je polio hladnom vodom. Okupio se najproblematičnijim ljudima od kojih je dobar deo već imao kriminogenu prošlost, ali i sadašnjost. Političke partije su postale preduzeća i to tako traje do dana današnjeg. Ipak, ima Srba koji i dalje „šetaju za Zorana“, a kada govore o sadašnjosti počinju sa: „E da je Zoran živ…“ Pa upravo ovo je ono stanje čiji je on bio glavni izvođač radova. Sa njegovom vladom je krenulo kadriranje po ambasadama. Pod njegovom vladavinom je desetkovana proizvodnja u Srbiji. Ratovima izmučeno tržište stavljeno je na tacnu inostranim kompanijama. Skinute su carine za stranu robu, a poljoprivredno zemljište rasprodato tajkunima. Ako vam smeta sav ovaj nemoral koji se preliva iz okupacionih medija on bi vam poručio: „Kome je do morala neka ide u crkvu!“ Očigledno krenuo je i u promenu svesti kod našeg naroda. Taman po receptu jezuitskog fakulteta gde je ekspresno doktorirao. Znam da je sve ovo malo za one koji nikada neće postaviti pitanje kako je on sa zanemarljivim radnim stažom uspeo da postane jedan od najbogatijih ljudi u Srbiji, a pre toga da plati doktorat u Nemačkoj. Udica liberalnog kapitalizma koju im je on nabacio još uvek im viri iz usta.

Eto, tako ja mislim da bismo morali da se odužimo ljudima koji su upravljali Srbijom u poslednjih 100 godina. Naravno, o svakom od ovih perioda vladavine bismo mogli da pričamo godinama. Svako od njih je sarađivao ili pripadao određenim organizacijama i/ili bio ucenjen od strane stranih službi bezbednosti, ali je imao i pozitivne strane. Ako pripadate poštovaocu lika i dela jednog od njih četvorice verovatno sam vam se smučio. Ako sam se o nekog ogrešio, neka je meni na dušu. Vreme će pokazati. Obično ono što je ujutro istina, već uveče postane laž.

P.S.

Podizanjem ovakvog spomenika mi ćemo podići i spomenik svim budućim vladarima koji budu imali ideju da stvaraju novu Jugoslaviju (EU), budu veći Tito od Tita, igraju na kartu lažnog nacionalizma ili menjaju svest srpskom narodu kako bi postao „srećni“ protestantski rob liberalnog kapitalizma. Objedinjujući ove 4 gluposti spomenik bi umesto četvorokrake udice više ličio na sidro koje bi Srbiju definitivno odvuklo u bezdan.

Preuzeto sa FB profila Vladimira Majstorovića