SLAVNI PRECI I NEDOSTOJNI POTOMCI

Vojnička groblja Srba u Makedoniji – od Bitolja preko skrajnutih memorijala poput onih u Ohridu ili Prilepu, pa do u šiblje i korov zaraslog spomenika i kosturnice u Čelopeku. Rasuta obeležja, kosturnice, groblja i humke palih srpskih vojnika na ovim prostorima razotkrivaju (ne)znanje.

 

Povremena namenski prigodna podsećanja na surovu činjenicu da je na teritoriji današnje Makedonije duplo više Srba pod zemljom nego što danas živi u ovoj državi mahom se „nađu“ u obraćanjima govornika na nekom od brojnih vojničkih memorijala u danima obeležavanja istorijski značajnih datuma minulih oslobodilačkih ratova na ovim prostorima. A da li smo, i u kojoj meri, dostojni potomci tih slavnih predaka?

vojnička groblja

I na tim ustaljenim proverama realnosti na neki način ogledamo se, bilo da smo ovde ili u matici. Objektivno, odakle početi? Kako izoštriti tu zamućenu sliku stanja, kako otplesti toliko zamršenih „čvorova“, bez čega nema pravog uvida u stanje u sadašnjim okolnostima. Nezavisno na (ne)prilagodljivost političkih elita i ovde i u matici, u uslovima zvanično dobrih dobrosusedskih odnosa, sa iznošenjem pokazatelja nekih rezultata, uspeha, saradnje, gotovo idiličnih relacija… hronično je kao stalna komponenta dominantno i (ne)znanje. Ponekad nebriga, nehaj.

U otuđenju

U Makedoniji se odavno u političkim (zlo)upotrebama „lome koplja“ oko realnog broja preostalih Srba. Prema zvaničnim rezultatima sa poslednjeg popisa stanovništva sprovedenog 2002, u Makedoniji od ukupno nešto više od dva miliona stanovnika živi i oko 36.000 Srba. Tvrdnje „relevantnih političkih faktora“ da je ta brojka znatno veća, razumljivo, proveravaće se na narednom popisu, koji je godinama „na čekanju“. No, i to što je zvanično objavljeno, nesumnjivo iz godine u godinu osipa se u grotlu ostavljene višedecenijske asimilacije koja traje. Brojke su, možda, čudne i (ne)realne, ali šta pokazuje suština u strukturi? Iz tog srpskog korpusa danas se u Makedoniji na srpskom maternjem jeziku, samo u osnovnim školama, ukupno obrazuje jedva 185 mališana. U srednjim školama nema ni jednog jedinog učenika koji se obrazuje na srpskom…

U otuđenju, zajedno sa starijima, pod usmerenjem prekomponovanih udžbenika u sistemu obrazovanja, generacije mladih nepovratno „ulaze“ u asimilaciju sa sve manje znanja o svojim korenima. Uključujući i (sa)znanja o istorijskim belezima.

To neznanje i otuđenje potvrđeno je i samo na prvi pogled čudnim „otkrićima“ sa minulih istorijskih časova „Koreni prošlosti – koreni budućnosti“, na spomen-obeležjima, projektom Udruženja Srba i Makedonaca „Branko Čajka“ iz Tetova, u saradnji i uz podršku Srpskog kulturno-informativnog centra „Spona“ iz Skoplja. Na tim časovima „na terenu“ potvrđeno je da su mladi Srbi i Makedonci u obuhvaćenim grupama školaraca, po prvi put, mogli da vide i čuju „nešto više i konkretno“ o srpskim spomen-obeležjima i objektivnim istorijskim okolnostima pod kojima su poginuli preci koji u njima počivaju. A kad će i gde da čuju?

Kako vele, „kad nemaš popa i učitelja u selu, badava te“. I tako i jeste, čak i u sredinama sa relativno „čistim srpskim življem“, selima, zaseocima, delovima opština, zbog ukupne nasleđene situacije i u „novim demokratskim“ okolnostima, Srbi nemaju svoga sveštenika i učitelja. I ne čude poražavajući rezultati višedecenijske asimilacije Srba.

Na pomenutim istorijskim časovima bili su osnovci viših razreda škole „Goce Delčev“ iz Tetova, zatim učenici OŠ „Sveti Ćirilo i Metodije“ iz Kučevišta na Skopskoj Crnoj gori, kao i polaznici fakultativne nastave na srpskom jeziku u „Sponi“. Bila je to prva prilika posete spomen-obeležja srpskih vojnika koji su poginuli u balkanskim i Prvom svetskom ratu, od 1912. do 1918. na teritoriji Makedonije. Od onih koji uče na srpskom u redovnoj nastavi po obrazovnom programu Makedonije, nisu se odazvali đaci škole „Svetozar Marković“ iz Starog Nagoričana, „Braća Ribar“ iz Tabanovca. Razloge u neveseloj realnosti srpskih podela znaju upoznati sa praksom da u Starom Nagoričanu vladajući kadrovi srpske stranke u vlasti „zabranjuju“ čak i deci bilo kakvo učešće u aktivnostima „van kontrole“, gde partija nema ulogu organizatora!

Možda je iskustva i utiske lakše i uvek iznova prisabirati ovde za razliku od gostiju iz Srbije. I, sa vlastitim (ne)znanjem iznova pogledati surovoj istinu u „metu“. Od vojničkog groblja u Bitolju, skrajnutih memorijala poput onih u Ohridu ili Prilepu, do u šiblje i korov zaraslog spomenika i kosturnice u Čelopeku… Rasuta obeležja, kosturnice, groblja i humke palih srpskih vojnika, na ukrštenim putevima istorijskih zbivanja na ovim prostorima razotkrivaju (ne)znanje.

Na tragu stradanja

Stratišta sa obe strane Vardara. Udovo na krajnjem jugu zemlje, Karaslare kod Velesa, Zebrnjak – nadomak Kumanova. U Svetom pismu – Novom zavetu, piše: „Ištite, i daće vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvoriće vam se. Jer svaki koji ište, prima; i koji traži, nalazi; i koji kuca, otvoriće mu se“. Vođeni iskrenom željom i voljom, tražili smo, „kucali“ da saznamo nešto više o našim precima, da vidimo mesta na kojima su izgubili svoje živote, da osetimo vazduh na mestima tih stradanja, da saznamo istinu o srpskim hrabrim vojnicima… I, našli smo… Otvorilo nam se! No, to je samo deo zadataka koji treba sa mladima rešavati na stalnom negovanju svetle tradicije, kaže Jelena Braunović iz „Spone“.

U skopskom naselju Autokomanda, podno brda i park-šume Gazi baba, kraj studentskog centra „Stiv Naumov“ između Poljoprivrednog, Šumarskog i Prirodno-matematičkog fakulteta, hram slave, crkva Sv. arhangela Mihaila. U kriptu se ulazi isključivo uz posebnu dozvolu sveštenika nekanonske MPC koja „gazduje“ hramom. Značajan je srpski vojni memorijal u Makedoniji o kome se, nažalost, danas malo zna. Bojno polje Velikog rata, na kome su se vodile žestoke borbe, protezalo se delom i duž uzvišenja Gazi baba sve do današnjeg hotela „Kontinental“, gde se nalazila vojna bolnica. Tu je bila i vojna kasarna, što „otkriva“ naziv naselja – Autokomanda.

Poginule i preminule ranjenike iz bolnice donosili su i sahranjivali na mestu današnje crkve. Bilo je ukupno 3200 grobova palih vojnika koja su do 1928. zahvaljujući vojsci uredno održavana. Kasnije su počela premeštanja…

Kralj Aleksandar 1928. posetio je groblje i odlučuje da podigne hram u čast i slavu palim borcima. Temelji su udareni 1930. Osvećen je 21. novembra 1934. na praznik Sv. arhangela Mihaila u prisustvu partijarha Varnave i Svetog vladike Nikolaja Ohridskog i Žičkog. U donjem delu crkve napravljena je spomen-kosturnica gde su u kovčezima bili posmrtnim ostaci 3200 poginulih ratnika.

U samom začelju kripte mali ćivot. U kovčegu – platnena torbica. Tu su posmrtni ostaci jednog od najhrabrijih boraca – majora Šaranovića. Slušamo izvode iz zapisa da je sa samo šesnaest vojnika ostao da brani svoju zemlju i čast. Borili su se ne posustajući, hrabro do smrti, protiv brojnije jedinice bugarske vojske koja ih je opkolila i nemilosrdno pobila. Međutim, zaprepašćeni takvom hrabrošću, sami Bugari odali su mu počast…

„Čuli smo ovde i to, da su Kralj Aleksandar i njegova supruga takođe, zasadili dve borove sadnice. Kralj sa istočne, a kraljica sa zapadne strane hrama. Međutim sadnica kralja nije uspela i osušila se, dok kraljičino stablo živi“, kaže Sonja Andonov iz Tetova.

U hramu iznad kripte impozantan mermerni ikonostas. Sa velikim krstom u sredini, grbom Kraljevine Jugoslavije i uklesanim sažetim crkvenoslovenskim stihom, „za pokoj duša, preminulih za kralja i otačastvo…“

Kapela u Udovu

Na ulazu u Valandovsku kotlinu, levom obalom Vardara kraj magistrale SkopljeSolun, na uzvišici s leve strane u smeru ka Đevđeliji urezane u stenu stepenice vode do kapele na vrhu. U spomen-kosturnici su kosti srpskih vojnika poginulih na Veliki petak 2. aprila 1915.

Uvek domaćinski revnosan kustosi Zoran Stamenković i Milorad Škiljević podsećaju na istorijske zapise. U kojima stoji – na Veliki petak, 2. aprila 1915. posle ponoći oko 3000 pripadnika bugarskih i turskih komitskih četa, uz podršku austrougarskih oficira specijalaca, izvršilo je mučki napad na jedinicu srpskih snaga. Događaj je u istoriji poznat kao Valandovski pokolj. Posle ponoći, pod vođstvom Protugerova i Aleksandrova, Bugari su prešli srpsko-bugarsku granicu na sedam mesta u dužini od 34 kilometara, i opkolili sve karaule i pogranične straže i ubili (zaklali) sve srpske graničare. Zatim su napali i sela. U odbrani Valandova bilo je raspoređeno samo 120 srpskih vojnika. Posebno žestoke borbe vodile su se u liniji od sela Pirava do Valandova i na Valandovskom brdu, gde su svi branioci izginuli…

U kripti kapele u Udovu počivaju posmrtni ostaci 281 srpskih vojnika i oficira, žrtava „Valandovskog pokolja“. Kraj zaboravljene kapele, posebno tokom letnje sezone, teče nepregledna kolona turista u masovnim putovanjima prema odmaralištima na Egeju. U tom tranzitu, izuzev nekakvog prinudnog zastoja ili saobraćajnih udesa, nema zadržavanja. Ni „za predah“, odmor. Malo ko i zna za spomen-kapelu kraj koje se juri „punim gasom“. Nema ni valjanih putokaza, informacija o istorijskim znamenitostima duž Koridora 10. Na to se podseća svake godine po ko zna kojom reprizom usred letnje sezone, ali se konkretno ništa ne čini „na popravnom“. U poslednjih nekoliko godina nadomak ovog stratišta poginulo je desetak ljudi u saobraćajnim nesrećama.

Na proplanku iznad sela Donje Karaslare kod Velesa u maloj kapeli počivaju posmrtni ostaci oko 2000 poginulih srpskih ratnika u borbama koje su vođene od 1912. do 1918. Imajući u vidu ove brojke, s pravom se može zaključiti da je, posle Kajmakčalana, ovo najveća grobnica srpskih vojnika na tlu Makedonije. Tu su sahranjeni poginuli i umrli vojnici u bitkama koje su se neprestano vodile pri povlačenju turske vojske posle proboja fronta u operacijama čuvene Kumanovske bitke 1912. Položene su kosti i umrlih ranjenika, vojnika obolelih od tifusa, kolere…

Surovi znakovi

Poslednji precizan zapis sa terena u širem regionu Bitolja, u regionu Mariova, gde se krajem Velikog rata provlačila linija Solunskog fronta – po odluci arhijerejskih vlasti 1929. i naređenju duhovnog suda (učtiv), kako stoji – sačinio je sveštenik Milan Panić: „obišo sam naša ratnička groblja na terenu sreza namesništva Morihovskog o čemu mi je čast podneti izveštaj“.

Uspon do Kajmakčalana nije naivan, teško je savladati tu moćnu planinu Nidže. Iako ga „otkrivamo“ izdaleka, sija na suncu, iako se i preteći teški oblaci valjaju na toj visini. Sporo i nekako predugo zaobilazno mu prilazimo, u susret „kapiji slobode“.

Gde istorija udara svom snagom

Na krajnjem jugu, nebu pod oblacima, na najvišoj koti vrletne planine Nidže, zaboravljeni – Kajmakčalan. U kosturnici ispod kapele počivaju kosti više od 4600 srpskih junaka koji su ugradili živote u pripremu proboja Solunskog fronta pred trijumfalno okončanje rata. Od 12. septembra do 3. oktobra 1916. vođene su žestoke, presudne, bespoštedne borbe između srpske vojske i bugarsko-nemačkih snaga. Operacije su okončane razbijanjem neprijatelja, oslobađanjem Bitolja u okviru proboja Solunskog fronta kao uvoda u uspešno rešenje Velikog rata.
Na tom visu, gde su Srbi platili najvišu cenu moćnih svetskih „krčmara“, na 2521. metru iznad mora, 18. septembra 1916, junaci Drinske, Dunavske i dela Timočke divizije, od kojih je više od 4600 poginulo, zauzeli su Kajmakčalan. Na taj dan, povremeno, u žalosno zapuštenu spomen-kapelicu dolaze retki potomci, planinari, po koji vojnik graničar, sa ove ili one strane, sada makedonsko-grčke granice.

Opomena za nauk

Na spomen-crkvici izgrađenoj 1928. kada je i prilazni put, južno od Bitolja prema planinskim visovima, „otegnut“ 65 kilometara, bio u dobrom stanju. Sada, uoči obeležavanja 100. godišnjeg jubileja bitke, delimično su otklonjeni ožiljci traga surovog vremena, zaborava potomaka, srama zlih ljudi.

U crkvici na Kajmakčalanu, gde po želji Arčibalda Rajsa, švajcarskog humaniste, ratnog hroničara, novinara i nadasve velikog čoveka, koji je i život i večnu kuću podredio i odredio prema  Srbima  u belom mermernom „peharu“ do Drugog svetskog rata počivalo je u urni njegovo srce… I time je prebrisan ionako sve bleđi trag istorije.
U knjizi utisaka s nekim skorašnjim, ali davnim datumima veliki je broj zapisa grčkih prijatelja. Među njima, uz utiske potomaka iz svih krajeva Srbije, ima i onih od grčkih graničara, planinara, turista… Za počast junacima čije su kosti ostale na večnoj straži, na vrhu planinskog grebena Nidže.

Ako je otadžbinu, čija su se vrata na toj „kapiji slobode“ tada otvorila u krvavom boju, ma kolika bila i kako danas izgledala, utemeljenu na plemenitim slobodarskim idejama davnog istorijskog doba, zaista „stvorio pepeo mrtvih“, onda i dug potomaka mora biti ispunjen, zarad sadašnjih i budućih generacija.

Zatvaranje (kvadrature) kruga

U oduženom pohodu istorijskih časova, krug se zatvara na severu zemlje, na brdu Zebrnjak kod Kumanova. Tu je u čast i slavu poginulim ratnicima u Kumanovskoj bici s kraja podignut monumentalan spomenik. Srpska armija, pod komandom prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića i uz podršku lokalnog stanovništva, vodila je odlučujuću bitku za oslobađanje ovih krajeva od petovekovnog osmanlijskog ropstva.

Ostala je potresna istina o toj najslavnijoj vojničkoj operaciji Prvog balkanskog rata u kojoj je poginulo 1207 vojnika, ranjeno 5212 dok je 603 ratnika nestalo. Zato objekat gde počivaju posmrtni ostaci tih vojnika predstavlja najznačajnije spomen-obeležje iz tog perioda.

U kosturnici koja je 2012. delimično obnovljena i sanirana povodom obeležavanja stogodišnjeg jubileja bitke počivaju posmrtni ostaci 678 vojnika poginulih u oslobodilačkim operacijama Kumanovska bitke.

Monumentalni spomenik građen je četiri godine po projektu beogradskog arhitekte Momira Korunovića. Osvećen je 1937, kada su i sahranjeni posmrtni ostaci izginulih boraca. Građen je od najtvrđeg bazalta i armiranog betona. Bio je visok 48,5 metara. Nažalost 1942. bugarska okupatorska vojska sa delom domaćih pomagača, miniranjem je urušila kulu kosturnice. Danas je praktično ostala samo njena masivna baza. Kao podsetnik istorije naše, žrtava naših predaka za odbranu otadžbine kojih nismo dostojni.

Čudan je osećaj, nešto poput onog na Gazimestanu, dok se penjemo ka urođenom „vrhu“ spomenika. Vetar ovde, kao što kažu stari, „stalno najjače duva“. Osećamo na licu svu njegovu silinu…

Tragovi zla

Za razliku od brojnih memorijala u različitom stanju, ali „na broju“, u Ohridu, na lokalitetu Studenčište, registrovani su samo ostaci spomenika. Na putu za selo Ramne 1925. podignut je veliki četvorougani obelisk od belog mermera sa Pletvara. Plenio je svojom belinom i visinom. Gore pri vrhu u ovalnom udubljenju bio je utisnut reljef dvoglavog orla sa samo dve reči: „Četiri stotine – 1915“, a na drugoj strani: „Izginulim 1915. u selu Ramni“. Projektovao ga je Momir Korunović. Taj spomenik tuge podigao je i osvetio među svetima vladika ohridski i žički Nikolaj Velimirović. U znak sećanja na mučeničku smrt 400 mladića regruta, dece – poslednje odbrane i nekoliko bolesnih đaka, izbodenih, izmrcvarenih i poklanih od lokalnih Bugara. Na prevaru i prepad, umesto zaštite, predati su na klanicu okupacionih snaga.

Od svih regruta spasao se samo jedan – lečen u selu Višnji, a potom prebačen u Grčku gde se dokopao slobode u Solunu…

Poreč

U nekoj čudnoj tišini, koja um para, iznad sela Manastirec, kraj Makedonskog Broda, zarasla u šumariku i rastinje, zaboravljena spomen-kapela sa kosturnicom gde su počivali ostaci žrtava bugarskih zločinačkih hordi – koje su na Badnji dan 6. januara 1915. izmasakrirala 103 najuglednija meštanina regiona Poreč. I sada je ispod crkve pokoja lobanja i kost. Ova bogomolja, zaboravljena i napuštena, svedoči o jednom trenu, životu i muci ovih meštana, koji su poklani samo zato što su slavili krsnu slavu, i vaspitavali pokoljenja uz priče o knezu Lazaru, Marku Kraljeviću, Milošu Obiliću…

Ponajpre od otuđenih potomaka iz tog zabitog područja na jugozapadu Makedonije. Prepuštena zubu vremena i skrnavljenju neljudi, kapela „obeležava“ neko svoje vreme oduženog nehaja.

Istiskivanje srpske svesti stanovništva Poreča, nekadašnje „Male Šumadije“, kako su je zvali, bila je osnovna zločinačka vodilja bugaraških bandi. U istorijskim zapisima taj pokolj je upisan kao masakr kraj Derviške njive.

Piše: Milutin Stančić

Izvor: Geopolitika br. 103, mart-april 2017.