SARKASTIČNA TRAVESTIJA

Tekst sarkastičnog tona novinara hrvatskog „Jutarnjeg lista“ Jurice Pavičića o tome da je jedna manjina u Hrvatskoj zaštićena. Nisu Srbi, Jevreji, a ni Romi…

 

Hrvatski pisac i kolumnista, filmski i književni kritičar Jurica Pavičić u svojoj najnovijoj kolumni za „Jutarnji list“ osvrnuo se na brigu o nacionalnim manjinama u njegovoj zemlji. Na sarkastičan način, Pavičić piše da je u Hrvatskoj dozvoljeno protiv Srba, Jevreja i Roma, ali da je jedna nacionalna manjina zaštićena poput belog medveda.

jedna manjina

Njegovu kolumnu prenosimo u celosti:

Kad bi čovek površno gledao, pomislio bi, eto, kako se u Hrvatskoj puno i previše diskrimniše i vređa po nacionalnoj osnovi.

Kad bi čovek površno gledao, rekoh, mogao bi lako doći do tog ishitrenog zaključka. Poveo bi se za nekim medijskim napisima, zavarali bi ga neki statistički podaci, uzeo bi previše zaozbiljno pokoji grafit ili navijačko skandiranje, pa bi mogao doći do zaključka da hrvatske institucije, vlast i javnost ne vole vlastite nacionalne manjine.

Zavara, naime, taj privid. Čovek, eto, ode na utakmicu, pa čuje tamo kako sudiji viču da je Cigan, čuje navijače kako skandiraju nešto o Srbima i vrbama ili uglas uzvikuju nacistički pozdrav. Pa onda, prošeta čovek malo gradom i vidi ušata U na svakom zidu, parole protiv Cigana ili te iste tri ZDS reči iz istorijskog vokabulara. Potom taj isti lakomisleni posmatrač otvori novine i nađe tamo članak o tome kako se koordinacija branitelja digla na noge jer je jedna saborska zastupnica u parlamentu guknula pogrešno izgovarajući “jat”. Pa onda taj isti čovek otvori nedeljno glasilo hrvatske biskupske konferencije, pa u njemu nađe antisrpske traktate i feljtone u kojima se tvrdi da je nacistički logor smrti nedaleko od Zagreba bio zapravo vazdušna banja za grudobolne manjinske skupine. Pa otvori portale dnevnih novina, pročita postove ispod tekstova, postove u kojima se o jednom od najvažnijih hrvatskih intelektualaca govori kao o “čifutu” kojeg je “trebalo izbaciti iz Hrvatske”.

Onespokojen tim površnim utiskom, naš priučeni analitičar može poželeti otići korak dalje. Pa onda ode do Vukovara, gde ustanovi – ne bez čuđenja – da preko natpisa s pismom jedne od manjina na zgradi državne uprave već dve godine stoji trobojni, samolepivi flaster. Vrati se u Zagreb, gde na Trgu svedoči tome kako lideri male, vanparlamentarne fašističke stranke na ulici pale nedeljnik u izdanju jedne manjinske organizacije. Pa onda isti taj posmatrač čita novine i pročita kako su u zaleđu Šibenika dve cure potpalile letos požar, ne bi li spalile obližnje pravoslavno selo. A onda, kad je već tamo u šibenskom zaleđu, taj nevični posmatrač obiđe dalmatinska pravoslavna sela, pa ustanovi kako – za razliku od obližnjih katoličkih – ta sela neretko nemaju struju, nemaju vodu, nemaju asfalt. A onda, na koncu, taj isti nevični posmatrač pročita statistiku iz koje sazna da su predstavnici manjina bolno podzastupljeni u svim javnim službama, od inspektorata do vojske i od ministarstava do diplomatije, u kojoj ih je – čitamo – jedva 1 posto.

Nakon takvih površnih utisaka, nakon prvotnog i neudubljenog uvida na terenu, neznani bi posmatrač zaista mogao da pomisli kako u hrvatskom društvu i u ideološkom mejnstrimu postoji antimanjinsko raspoloženje. Mogao bi pomisliti kako Hrvati, eto, mrze Srbe, kako o Romima imaju predrasude, kako na Italijane gledaju kao na okupatorske Mlečiće, na Bošnjake kao na “balije” i “musliće”, te kako bi Jevreje možda i voleli kad oni, nezahvalni kakvi jesu, o našim ustašama ne bi širili te istoriografske laži.

Ali, to je privid. Jer, nije u Hrvatskoj sve tako crno. Postoje u Hrvatskoj ipak ustanove koje se brinu o nacionalnoj ravnopravnosti i statusu manjina. Postoje još uvek kompanije, pojedinci i centri moći koji na svaku nacionalnu diskriminaciju podižu prag nulte tolerancije i odstranjuju odmah one koji tu diskriminaciju zagovaraju. Nisu, dakako, sve hrvatske ustanove, ali – hvala bogu – postoji jedna koja jeste. A ta je ustanova – nećete verovati – Ina.

Ovih je dana, naime, u medijima objavljeno kako je jedan čovek dobio otkaz zato što je vređao po nacionalnoj osnovi i širio diskriminaciju. Ne – ako me pitate – taj čovjek nije ni bloger ni grafiter. Nije ni fudbalski navijač, ni gost Bujančeve “Bujice”. Taj čovek nije ni pripadnik braniteljske koordinacije, ni redovni saradnik Glasa Koncila. Taj čovek nije ni državni službenik, ni novinar, ni sudija. Čovek o kojem je reč ne zove se ni Vlado Košić, ni Zdravko Mamić, ni Joe Šimunić.

Ne. Taj čovek – dakle, prvi čovek koji je u Hrvatskoj dobio nogu zbog širenja nacionalne mržnje – zove se Predrag Sekulić. Taj čovek živi u Sisku i radi u tamošnjoj Ininoj rafineriji. A osim što u njoj radi, spomenuti gospodin Sekulić tamo je i sindikalni poverenik.

Spomenuti Predrag Sekulić u petak je, 13. oktobra, od uprave Ine dobio rešenje o otkazu. To rešenje rezultat je i poslednje poglavlje trzavica između uprave kompanije i sindikalnog poverenika koji je uprkos menadžmentu tokom niza godina uporno poput mazguna organizovao proteste, defilee i povorke, objavljivao saopštenja, komentarisao poslovne rezultate i ljude nukao na štrajk. Uprava kompanije stoga mu je na dan koji obično pamtimo po hororima zalepila otkaz, što samo po sebi u Hrvatskoj više ni ne bi bila vest. No, sledi ono što jeste vest.

Uprava je, naime, svoju odluku o otkazu obrazložila time da je Inin sindikalac “obmanjivao javnost”, “narušavao imidž kompanije”, “stvarao tenzije među zaposlenicima”, “iznosio poslovne podatke koji spadaju u domenu poslovne tajne” te “dovodio u pitanje verodostojnost finansijskih izveštaja”. Ina je takođe utvrdila da je Sekulić “neovlašćeno ulazio u poslovne prostore” te “prekršio propise o zaštiti na radu i propise o sigurnosti”. Idućih dana saznali smo i kako se Sekulić ogrešio o sigurnost na radu. Inini su službeni izvori, naime, izvestili da je nedisciplinovani sindikalac na neadekvatnim mestima razgovarao mobilnim telefonom te urinirao u prostoru fabrike. Svako ko je, zaboga, ikada čitao Marinkovićeva “Kiklopa” mora da zna kako je pogubno po život uriniranje u blizini fabričkih žica, vodova i kabala.

No, ništa od svega toga ne bi došlo glave tvrdoglavom sindikalistu Sekuliću. Oprostila bi njemu širokogruda Ina i pišanje po fabričkom krugu, i razgovaranje na mobilnom, i “dovođenje u verodostojnost izveštaja”. Sve bi njemu milosrdna Ina oprostila da nema te jedne stvari preko koje, eto, kompanija nije mogla i ne može da pređe.

Naime, sindikalac je – citiramo saopštenje – “kršio etička načela Ine na način da je u svojim istupima diskriminisao i vređao, naročito po nacionalnoj osnovi”.

Sekulić je, pojasnili su nam, to činio tako što je kritikovao mađarsku upravu, a one koji joj služe ili je podržavaju nazivao “mađaroni”.

Sekulić je, ukratko, dobio otkaz zbog vređanja manjina.

Tako je, eto, Hrvatska napokon ušla u 21. vek, u krug civilizovanih zemalja. Konačno smo dočekali da jedna hrvatska institucija – kad već neće Vlada i policija, Fudbalski savez i komunalno redarstvo – ozbiljno shvati da se po nacionalnoj osnovi ne sme niti vređati, niti diskriminisati. Konačno smo dočekali da neko u ovoj zemlji kao pokazni primer za to dobije otkaz. No, taj neko nije ni fudbalski štoper koji je klicao “ZDS”, ni fudbalski menadžer koji je na radiju rekao da Srbinu “iz očiju šiklja krv”, ni katolički biskup koji je rekao da ustaše nisu fašisti. Prvi čovek koji je zbog nacionalnog vređanja u Hrvatskoj dobio otkaz je sindikalac. A dobio je otkaz jer je uvredio važnu, dičnu i uticajnu istorijsku manjinu: mađarone. Ne Mađare. Mađarone.

Istina, tih mađarona baš nema na popisu stanovništva. Niko ne zna gde su njihova sela, niko nije nikad gledao njihove narodne plesove, ni nastup njihovog KUD-a. Ti mađaroni nemaju stranku pod svojim imenom, niti su nominalno deo vladajuće koalicije. Nemaju svoj službeni manjinski nedeljnik, iako bi se moglo reći da poseduju pokoju televiziju i portal. Ti mađaroni – reklo bi se – nisu neki demografski čimbenik. A ipak, ispada, oni su jedina hrvatska manjina koja se ne sme vređati. Mogu se vređati Srbi, urinirati po njihovim spomenicima, paliti njihove novine, selotejpom obljepljivati njihovi natpisi.

Može se jevrejskim intelektualcima pisati da su “čifuti” i priželjkivati im skoru smrt. Što se drugih manjina tiče, u Hrvatskoj stvari ne stoje slavno: no eto – ipak – postoji jedna manjina koja je perfektno zastupljena i zaštićena, o čijim interesima i integraciji u društvo vrh države vodi prvorazrednu brigu. Toliku brigu, da čak i predsednica tokom posete susednoj zemlji zagovara njihove interese. Toliku brigu da je jedan od pripadnika te manjine – stanoviti Tomislav Karamarko – čak bio predsednik hrvatske Vlade. Hrvatske vlasti, establišment i biznis sve mogu istrpeti, ali tu manjinu, mađarone, čuvaće ko oko u glavi.

Da je čovek pod imenom Predrag Sekulić otkaz dobio zbog bilo kog drugog od navedenog niza razloga, to bi i tada bilo sramotno, cinično i brutalno. To bi i tada bio primer korporativne bahatosti, socijalne bezočnosti i mančesterskog kapitalizma. Ali, kad u zemlji kao što je Hrvatska – dakle, u zemlji Džoa Šimunića i u gradu Vlade Košića – date otkaz sindikalcu zato što je “vređao i diskriminisao” virtualnu etničku manjinu, onda to prestaje biti samo klasno arogantno. To je ružna poruga, sarkastična travestija.

Izvor: Jutarnji list