Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

MATI

Eh, pomislih, gdje sam ti sada, znaš li mati? Mali sam i sada u svijetu. Dok čekam avion da krene, uzeble mi ruke od želje da sve zagrlim. Daleko sam ti. Znam da osjećaš nemir moj. Takve su mati.

 

Stigao je decembar. Ko zna koji u nizu. Skoro topao, suv. Nebo se razvezlo u zvijezde i pomislih koja li je moja zvijezda, što me dovede jednog decembra, hladnog, kako reče mati.

mati

Snijeg je padao, govorila je, i pričala je tako kao da je bio sunčan dan i plavo nebo, mogao se čuti cvrkut ptica u njenom glasu. Mirisalo je cvijeće pod snijegom, rekla je, a ja ponekad osjetim, i ko zna odakle se javi neka čežnja za tišinom i nekim drugim vremenom. Rođen sam, pomislim, idem dalje.

Djetinjstvo.

Sa tog praga krenuo sam davno, ponekad pomislim da sam samo preskočio prag i nekim tajanstvenim korakom krenuo dalje. Kao da me neka nevidljiva sila gurnula iz mog djetinjstva u neko drugo vrijeme. Ponijeh u sebi samo snove i majčin osmjeh za uspomenu. Sjećam se, i sada urezane negdje stoje godine i mjeseci na pragu gdje me je đed mjerio svakog mjeseca, koliko sam porastao u odnosu na juče… A ja mali željan da budem veliki, snovi me još hrane, nekom tuđinom dalekom i hrlim i idem sve dalje i dalje, da umirim snove ili zaboravim – srce je to, tjera me naprijed, a ostavlja tragove, valjda da se vratim.

Eh, pomislih, gdje sam ti sada, znaš li mati?

Mali sam i sada u svijetu. Dok čekam avion da krene, uzeble mi ruke od želje da sve zagrlim. Daleko sam ti. Znam da osjećaš nemir moj. Takve su mati. Čuju i što svemir ne čuje, osjete svaki zalog u srcu; mir mi daje nada dok sanjam majčine oči. Mati. Duboko u biću svom čujem zborim ti: žedan sam, mati… pijem vodu, a žeđ ne gasi. Usnim, potom, rijeku i vodenicu, poljanu gdje hodam bos, dok se sunce sprema zalasku.

Sve moje je tu u grudima – nebo, zvijezde, čujem kako hrli dan u suton, znam da sam srećan i sada dok sanjam, shvatam ništa ne tone kao zaborav, i znam da nisam niko, imam ruke što zagrle jako, sve moje tu je, gdje mi je mati.

Stigao sam ti. Kao nekad ne budi me rano, mati, nedelja je… Znam opet ćeš reći: “Idemo sine na liturgiju, nedelja je, blagoslov valja ponijeti“. Tada nisi sam, ni po dalekim putima i prostranstvima, ni u tamnim vilajetima i najmračnijim šumama i goletima u tebi tinja hiljade Luča majčinih molitvi i Očevih blagoslova.

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: