KRITIČKI OSVRT

Bjelogrlić nam u seriji „Senke nad Balkanom“ pokazuje verovatno najgadniji prikaz neke prestonice u istoriji kinematografije. Nagoveštaj ovoga mogli smo videti u njegovoj prethodnoj seriji, “Montevideo“, kada je kafanu “Solunac“, u kojoj su se okupljali fudbaleri, izmestio sa Bulevara negde na periferiju.

 

Autorski tekst Miloslava Samardžića za „Slobodu“, čikaško glasilo Srba koji žive u SAD, prenosimo u celosti.

senke nad balkanom

Srpska kinematografija nastavlja odavno utabanim stazama i kroz dve nove igrane serije, koje RTS od kraja oktobra emituje u udarnim terminima, subotom i nedeljom: ‘’Psi laju, vetar nosi’’ Radoša Bajića i ‘’Senke nad Balkanom’’ Dragana Bjelogrlića.

Obe nove serije obnovile su i večitu polemiku: Da li ono što vidimo na malim ekranima ima veze sa realnim životom i pravom istorijom, odnosno, s druge strane, da li utiče na naše poimanje istorije i života uopšte?

Autori serija i filmova po pravilu kreću s parolama da realno opisuju i savremena zbivanja i istoriju. Ali, kada se suoče s dokazima da sve izvrću naglavačke, odstupaju i brane se umetničkim slobodama, koje, u njihovom tumačenju, opravdavaju sve. Jer, u teoriji, sve je moglo da se desi. I kad je sigurno da se nešto nije moglo desiti, kažu da imaju pravo da izmisle sve što im padne na pamet. Tako, navode primer da je u filmu “Prokletnici“ Kventin Tarantino “ubio“ Hitlera 1944. godine.

Međutim, ubistvo Hitlera u “Prokletnicima“ nije dobar primer, jer je ono deo autorovog plana da još više istakne svoju glavnu ideju: da su nacisti počinili neviđena zlodela. Do izvrtanja stvari došlo bi u slučaju da nacisti nisu prikazani kao zlikovci.

“Sve što znam o istoriji, naučio sam iz istorijskih romana“, rekao je jedan pisac u eri pre filma i televizije. Od pojave sedme umetnosti, ova misao se odnosi i na nju, ali u geometrijskoj progresiji, jer je gledalaca neuporedivo više nego čitalaca.

Drugim rečima, pomenuta polemika je izlišna, jer je jasno da sve što se vidi na ekranima utiče na gledaoce. Znaju to dobro i protagonisti domaćih filmova i serija, inače ne bi svoje prikazivali kao apostole, a naše kao đavole.

Slavko Vorkapić, najuspešniji Srbin u Holivudu, pisao je o ovom fenomenu davnih dana, za beogradski list “Vreme“. U članku koji je 4. marta 1926. godine poslao iz Holivuda, na temu kako treba da izgleda naš film, pod stavkom jedan Vorkapić je napisao ovo:

“Svaki posmatrač, sa malo oštroumnosti, može lako da uvidi kako Amerika, pomoću svoga filma, na jedan vrlo suptilan način, amerikanizuje, pridobija za sebe, takoreći osvaja ceo svet… Nesporna je činjenica da je Amerika uspostavila veliki ugled u očima drugih naroda, velikim delom pomoću svoga filma, prikazujući svetu najlepše strane svoga života, preterujući u tolikoj meri, da naivna većina ima iluziju da je Amerika pravi Eldorado ili neka prekrasna Utopija, gde se filmske zvezde kreću kao polu-boginje i bogovi. Sve je to lepo i krasno, i može biti potrebno, ali u stvari američki život nije onakav kakav se prikazuje u filmu, dok neki nepoznati narodi imaju više urođenog poštenja, karaktera i lepote. Prema tome, jedna od ‘deset zapovesti’, koje tvorac našeg eventualnog narodnog filma treba da se drži, bila bi: Akcentovati poštenje i jak karakter glavnih junaka i junakinja u filmu“.

Te, prve filmske zapovesti, i danas se drže Amerikanci, ali i ostali čije filmove i serije srpska javnost gleda na TV ekranima: Turci, Meksikanci, Indijci, Kolumbijci… Svi oni “umivaju“ karaktere filmskih junaka, kao i kostime, zgrade i ulice, itd, što inače spada u naredne “filmske zapovesti“.

Razume se, komunisti su znali, i znaju, za ovo, kada su u pitanju njihovi ljudi. Dovoljno je uporediti kako jedan njihov studio (“Kontrast“ Radoša Bajića) postavlja na scenu jednog njihovog junaka – Tita, u TV seriji “Ravna Gora“, i jednog našeg junaka – cara Dušana, u dokumentarno-igranoj TV seriji “Srpski junaci srednjeg veka“. Scenu koju su napravili za Tita, trebalo je da naprave za istinski veliku istorijsku ličnost kao što je bio car Dušan, mada bi možda i za njega to bilo preterano.

Međutim, kako u predstavljanju svojih, tako i u predstavljanju naših, komunisti imaju i sopstvenu filmsku školu, koju je utemeljio glavni Staljinov čovek za sedmu umetnost, Sergej Ejzenštajn. Profesor Marko Babac izdvaja dva ključna elementa u Ejzenštajnovoj teoriji:

Prvo, dozvoljeno je i potrebno je svako moguće falsifikovanje događaja, uključujući i prikazivanje igranih scena kao dokumentarnih. Karakterističan je primer juriša na carski dvorac u Oktobarskoj revoluciji. Juriš je snimljen sa masom glumaca i statista i posle je prikazivan kao dokumentarni film. Događaj je, naravno, izmišljen, ali, ako bi se danas u Srbiji organizovala jedna anketa po tom pitanju, ogromna većina odgovorila bi da je filmska kamera zaista zabeležila juriš “obespravljene mase“. Uostalom, godišnjice Oktobarske revolucije i dalje se na srpskim televizijama ilustruju ovim Ejzenštajnovim filmom.

Drugo, film ne sme biti kopija i produžetak pozorišta, jer je pozorište visoka umetnost namenjena eliti, i samim tim ima uticaj na mali broj ljudi. Umesto toga, film mora da donese duh cirkusa i vašara. Otuda i danas u srpskim filmovima i serijama onoliko kreveljenja i postakluka.

Socijalistički totalitarizam, kao devijacija društvenog života, 1960-tih godina stvara još jednu devijaciju filmske umetnosti, poznatu kao “crni talas“. Jedna od mnogih komunističkih frakcija kasnije će tvrditi kako je reč o slobodarskom i antirežimskom talasu u filmskoj umetnosti. Međutim, Aleksandar Dunđerin, u članku “Crni film – na ivici evropske deponije“, na nesumnjiv način dokazuje da to nije tačno. Glavni film crnog talasa, “Skupljači perja“, nagrađivan je i u socijalističkoj Jugoslaviji i u svetu, a sem toga nedavno je proglašen za najbolji srpski film ikada. “Skupljači perja“ su, tako, najviše doprineli činjenici da srpska sedma umetnost i danas često “izvrgava ruglu osnovne vrednosti srpske tradicije i duhovnosti“, piše Dunđerin. Istovremeno, oni su počeli da šalju u svet mračnu sliku o Srbiji.

Osnovna odlika crnog talasa je ništavilo – svet bez vrednosti. U tim filmovima, kako navodi Dunđerin, defiluju “antijunaci, najčešće morbidni likovi, društveni autsajderi, a shodno tome i ambijenti predgrađa urbaniteta, deponije života, te motivi nasilja, i uopšte devijantnih oblika ponašanja“.

“Skupljači perja“ su, prema teoretičaru filma Bogdanu Zlatiću, “u podsvest Evropljana urezali pokretne slike koje su sugerisale da je ovaj prostor margina humaniteta, odnosno deponija Evrope na kojoj se odigravaju anticivilizacijski procesi“. Drugim rečima, filmovi crnog talasa slali su Evropljanima poruku da je Srbija mesto koje, na kraju krajeva, nije greh ni bombardovati.

Bizarnosti u ovim filmovima pripisivane su Srbima kao kolektivitetu, dok su paralelno, u bioskopima i na TV ekranima, defilovali izmišljeni komunistički heroji, u partizanskim filmovima i serijama. Bizarnosti su ostale do danas, dok su partizanski filmovi i serije postali izuzetak. Poslednja u tom žanru bila je TV serija “Ravna Gora“.

Razume se, bizarnih likova ima u svakoj kinematografiji, ali ni u jednoj morbidnost ne obuhvata kolektivitet – celu naciju i celo društvo. Čak i kada gleda film o najvećim američkim gangsterima, gledalac uvek zna da je to društveni otpad, koji će, uostalom, do kraja filma biti eliminisan od strane “dobrih momaka“, kako bi većinsko, normalno društvo, moglo da funkcioniše na uobičajeni način.

Tako, dok su u serijama Radoša Bajića seljaci u masi blentavi, u holivudskom ostvarenju smeštenom u ruralnu sredinu može biti blentav samo po neki farmer. Poređenjem fotografija Bajićevih glumaca, sa njihovim ulogama u serijama, vidimo kako ti glumci ulažu ogroman napor da bi zadatim likovima dali izvesnu dozu debilnosti. U Holivudu, pak, debilni likovi se masovno pojavljuju samo ako je radnja smeštena u neku mentalnu ustanovu.

Kriminalistički filmovi i serije su, pored ljubavnih, jedan od dva najdominantnija žanra u zapadnim kinematografijama. Ti žanrovi se nisu primili u komunističkim zemljama. Prvi, jer u tim zemljama vladaju upravo kriminalni tipovi, masovne ubice i psihopate, a drugi, jer je komunizam ideologija mržnje. Isto tako, za razliku od zapadnih kinematografija, u komunizmu su retki filmovi o uspešnim sportistima, naučnicima ili privrednicima, piscima i umetnicima uopšte, o znamenitim istorijskim ličnostima i važnim događajima – drastičan primer je odsustvo igranih filmova i serija povodom stote godišnjice balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, a u tom periodu država je finansirala preko 100 igranih filmova i serija – i tako dalje, zbog opasnosti da neko, kroz te filmove, ne postane popularniji od komunističkog diktatora, pretvorenog u kvazi-božanstvo, ali i radi odsecanja novih generacija od tradicije, jer komunizam priznaje samo sopstvenu tradiciju.

Kada se sabere sve pobrojano, nove “serije rekordne gledanosti“ ne mogu biti drugačije nego što jesu. Samo u kinematografiji koja je pretrpela toliko negativnih uticaje, Srbi izbegli sa Kosova, gde im sistematski skrnave grobove, mogu biti prikazani kao pljačkaši grobova u Beogradu, u koji su izbegli. Upravo to je tema TV serije “Psi laju, vetar nosi“. Pri tome, ovi Srbi su još na plakatima kostimirani kao Cigani, tj. kao ciganski otpad, jer je to matrica još od “Skupljača perja“. Naime, i prema Dunđerinu i prema Zlatiću, “Skupljači perja“ ne bi toliko uspešno satanizovali Srbe, da to nije učinjeno preko leđa Cigana, koji su u svetu već na glasu kao narod sa margine. U ovom filmu, srpski jezik čuje se jedino u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a uzvišena crkvena muzika upotrebljena je kao horor muzika, što je, inače, izuzetno teško izvesti. “U istoriji kinematografije gotovo je nemoguće naći takav primer postizanja utiska sablasnosti upotrebom crkvene muzike, odnosno upotrebom crkvenog hora: kao da nam ne poju Heruvimi, nego da nam se rugaju aveti“, piše Bogdan Zlatić. Zbog te manipulacije, od “Skupljača perja“ do danas, u srpskom filmu nismo videli Cigane kakve lično poznajemo, kao novinare, muzičare, radnike ili majstore – dakle, ljude kao ljude, već viđamo samo ciganski otpad, kao što ekranima dominira i srpski otpad. Anticiganski element srpskog filma postao je “kolateralna šteta“ u definisanju što jačeg antisrpskog elementa.

Radnja serije “Senke nad Balkanom“ smeštena je u Kraljevinu Jugoslaviju, odnosno Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a odigrava se uglavnom u Beogradu. Bjelogrlić nam prikazuje verovatno najgadniji prikaz neke prestonice u istoriji kinematografije. Nagoveštaj ovoga mogli smo videti u njegovoj prethodnoj seriji, “Montevideo“, kada je kafanu “Solunac“, u kojoj su se okupljali fudbaleri, izmestio sa Bulevara – preko puta Pravnog fakulteta – negde na periferiju, prikazujući Beograd između dva svetska rata onako kako su tada izgledali, na primer, Bajina Bašta ili Kriva Palanka. Taj deo današnjeg Bulevara kralja Aleksandra, od Pošte na gore, i danas izgleda isto – svetski. Idući ovim bulevarom, kao i svakim gradom u Srbiji, od centra prema periferiji, tačno se može videti gde prestaje ono što je pravljeno pre rata i gde počinje ono što su pravili komunisti. Prosto rečeno, prvo je lepo, a drugo je ružno, jer u komunizmu dominira tzv. estetika ružnog, bez obzira da li je reč o arhitekturi, filmu ili nečem trećem.

Taj jednostavan fakat, po prirodi stvari, ne odgovara komunistima, zbog čega njihove kamere beže u blato predgrađa. I dok strani filmovi i serije po pravilu počinju totalima građevina koje ostavljaju bez daha, serija “Senke nad Balkanom“ u špici sadrži nekakvu stilizaciju kanalizacije, a u prvim kadrovima blato periferne Savamale. To naselje je predstavljeno ne samo kao izrazitno bedno, već i kao mesto u koje policija ne sme da uđe. Ono je carstvo kriminalaca izobličenih lica, ali ni u centru grada situacija nije mnogo bolja. Zapravo, gora je. Članovi dvora i vlade, privrednici, žandarmi, lekari, zadužbinari, lideri ruskih izbeglica – rečju, celo društvo, ogrezli su u bludu, nemoralu i kriminalu, dok je narkomanija masovna. Rečnik svih, od Savamale do Dvora i Vlade, je isti, uličarski, uz neverovatno mnogo psovki, praćenih velikim brojem scena na ivici pornografije. Drugim rečima, u demokratskim zemljama ovakve serije se ne emituju u tzv. porodičnim terminima u osam uveče.

Glavni narko dileri su četnici pokojnog vojvode Voje Tankosića i ruski kozaci, dok je komunista Mustafa Golubić prikazan kao Džejms Bond. Pozitivni likovi su VMRO-vci, koji se prikazuju kao borci za slobodu Makedonije (zapravo, bili su bugarska teroristička organizacija kojoj je cilj bio pripajanje Vardarske Makedonije Bugarskoj), a pozitivan lik je čak i budući poglavnik Ante Pavelić, tadašnji advokat, branilac “makedonskih boraca za slobodu“ (prikazan je na način kao kada bi, na primer, neko snimio Hitlera kao mladog slikara, negde 1910-te godine).

Razume se, mada je serija najavljena kao nešto što će otkriti do sada nepoznate istorijske činjenice, sve je izmišljeno, od prve do poslednje scene. U prvoj sceni kozaci ubijaju svog svetštenika u Ruskoj crkvi na Tašmajdanu, a u poslednjoj do sada prikazanoj sceni, u sedmoj epizodi, VMRO-vci savladavaju žandarme u centru Beograda – ispred Glavnjače, sto metara od Hotela “Moskva“ – i oslobađaju svog lidera. Žandarmi su, inače, karikirani u svakoj sceni: nesposobni, raspojasani, stalno jedi i piju, poput vojnika Kraljevine u TV seriji “Ravna Gora“.

Već posle prve epizode, jedan od gledalaca napisao je na internetu: “Ako je ovako, bar upola, stvarno 30-tih godina u Beogradu bilo – nisu nas Nemci džabe bombardovali“.

Na ovakve primedbe, jedan od scenarista, inače profesor na Fakultetu dramskih umetnosti – a taj fakat govori da ćemo još decenijama gledati Staljinove i Ejzenštajnove trikove – Danica Pajović, izjavljuje kako je pre rata 90 posto stanovništva živelo u bedi i da je upravo zbog toga došlo do promene sistema 1945. godine. “Neki gledaoci ‘Senki nad Balkanom’ misle da smo prikazali Kraljevinu SHS u najružnijem svetlu, a ne kapiraju da je to maksimalno ulepšan prikaz“, izjavila je, takođe, Pajovićeva.

Drugim rečima, scenaristkinja u potpunosti prihvata komunistički narativ o “staroj truloj Jugoslaviji“, ali i onaj o “obnovi i izgradnji“ zemlje posle 1945. godine.

Drugi scenarista serije, Dejan Stojiljković, obrazlažući delove teksta o princu Đorđu – u seriji se prikazuje da on u stvari nije imao šizofreniju, već da ga je kralj Aleksandar zdravog poslao u ludnicu da bi prigrabio vlast – piše da je ovog nesrećnog princa “Pašić makao“ 1925. godine, da bi 1928. godine Pašić “makao“ i Arčibalda Rajsa, tako što ga je izbacio “iz odbora za proslavu deset godina od proboja Solunskog fronta“.

Nikola Pašić je preminuo 1926. godine. Drugim rečima, ovaj, a ni ostali scenaristi, nemaju predstavu o zbivanjima u Kraljevini Jugoslaviji, niti ih to zanima.

Kraljevina, a naročito Beograd i gradski centri od Leskovca do Novog Sada, i bez razvijene filmske industrije postali su Eldorado za mnoge, ne samo od Slovenije do Makedonije, već i iz inostranstva. Sa područja današnje Srbije, tada nije bilo ekonomske emigracije. Tek sa pojavom komunista i njihove diktature, narod počinje da beži širom sveta. Pobegli su milioni i taj proces i dalje traje.

Najzad, ko želi da vidi predratni Beograd, neka ukuca na “Jutjubu“ naslov filma Maksa Kalmića: “Priča jednog dana“.

(“Sloboda“, glasilo SNO u Čikagu, 10. decembar 2017)

Izvor: Pogledi.rs