SLIKE I STIHOVI

„Pišem i slikam jer se ne mirim sa svetom koji nije po meri čoveka i žudim dan kad će ponovo svetom ovladati svetlost i lepota“, kaže Olivera Lola Adžić, slikarka i poetesa.

 

Rođena je u Srbiji u prošlom milenijumu. Po zanimanju je filolog. Bavila se marketingom i prevođenjem sa španskog, ruskog i italijanskog, a i kraćih formi sa drugih jezika. Slika unazad tri godine. Osnove slikanja usvojila je od profesorke Natalije Petrović.

olivera lola adžić

Umetnost je, kaže, njena iskonska strast, a pisanje poezije i kratkih iskrica prateći izraz njenog bića. Ona je slikarka, poetesa i prevodilac za španski i ruski jezik. Njeno ime je Olivera Lola Adžić.

Razgovaramo o njenim slikama i želji da se slikom i stihom izrazi i podari najlepšu sebe ljubiteljima lepote.

Kako ste osetili potrebu da slikate i pišete?

– Doba harmonije i življenja u saglasju sa prirodom i poštovanja njenih zakonitosti oličenih u božanstvima je ustuknulo pred erom materijalistički opredeljenom, pred grabljivošću i nezasitošću pojedinaca i kaste koja je ovladala svetom, nudeći potlačenima stradanje i patnju u dolini suza kao formu preživljavanja, dok sama živi u raskoši i blagostanju. Pritom, vešto gradi privid bipolarnosti, da bi taj svet držala u stalnom raskolu i raspolućenosti, i tako zavađenim vladala pod raznim stegovima i barjacima. Dakle, pišem i slikam jer se ne mirim sa svetom koji nije po meri čoveka i žudim dan kad će ponovo svetom ovladati svetlost i lepota.

Da li ste svoje neosporne talente nasledili od nekoga iz porodice i kako ste krenuli u „avanturu“ zvanu umetnost?

– Dar za slikanje sam nasledila od ujaka Slobodana Tomića sa Brezjaka, Rasena razbarušene bujne kose, ispod koje su se rojile neobične misli, čoveka bistrog plavetnog oka, koji je svet gotovo prozorljivo i sa toplinom gledao, radujući se detinje iskonskoj čistoti, i budući da je bio veliki čovekoljub, uvažavao je sve što je nosilo u sebi ideju istinske slobode i duhovnosti. Pamtim sa čežnjom te letnje i zimske raspuste koje bismo provodili u rodnoj kući moje majke, brat i ja, i nekoliko naših rođaka, u jurnjavi livadama i prašnjavim puteljcima, dečjoj graji, kupanju na obližnjoj reci Jadru, jedva čekajući veče da se okupimo oko vatre i da načulivši uši, širom razrogačenih očiju, slušamo bajke i pripovetke koje nam je ujak pripovedao, odvodeći nas u fantazmagorični svet vilenjaka, vila i carevića ili pokazujući nam nebo osuto zvezdama, zapodevajući kosmogonijske teme. Katkad bi nam crtao ili slikao, sa neobičnom lakoćom i bodrio nas da budemo kreativni, pomažući nam da i sami iznedrimo svoje talente.

Sa Vaših slika sija vedrina, bujaju boje i život… kao da ne stvarate u ovom veku koji je više sumoran nego vedar?

slika Lola Adzic

– Umetnost je za mene neutaživa glad za lepotom, neizostavna karika unutrašnjeg balansa u ovo smutno doba distorzije vrednosti i ona je katalizator lučenja endorfina, koji razvedrava mutne vidike, kako u meni, tako i kod publike. Ujedno, ogledalo je moje nasušne potrebe da njome oplemenim životnu stvarnost i ozarim ozebla ljudska srca, umorna od sivila dekadentne civilizacije, od obezdušenih formi postojanja, vrištećeg kiča koji zaglušuje i um i sluh i koji zdušno nameću oni koji su od inih sila postavljeni da drže kormilo naše kulture i vode je u ambis nepostojanja, rastačući sve vrednosne i estetske kriterijume.

Sebe vidim kao Srbkinju–svetlonosca koja dela i stvara na sunčanoj strani, nasuprot tmine imperijalne vladavine estetike splina, posrnuća i izopačenosti koju globalna vlastela pokušava da nametne i kao kulturni obrazac i kao modus vivendi. Naprotiv likova utvara, grdnih prikaza, spodoba i devijantnih stvorenja koja izviru iz pomodarskih trendova u slikarstvu, kao objekt nekrofilskog sladostrašća pomerenih umova, nastojim da oslikavam svoj narod u arhajskoj čistoti i divoti, u krasoti narodnih odora i nošnji i da pokažem svetu lepotu i dobrotu blagorodnog i blagodarnog naroda kome pripadam, koja se razlikuje od slike koja se o nama ciljano stvara i od već uvreženih potmulih predstava.

Od svega je ipak najupadljiviji odabir tema koji ukazuje na patriotizam i nacionalni predznak na Vašim slikama…

– Vedrina i sjaj karaktera koje gradim u okviru tema sa nacionalnim predznakom su moj vid odbrane pukog i esencijalnog bivstva od mrkline i sile koja se osovila na nejaka pleća mog naroda i svojevrsni su izraz pobede lepog i svetlonosnog nad groteskom i nihilizmom koji se ustoličavaju kao vrhovne estetske vrednosti modernog doba, koje se ocrtavaju u nekim mračnim kružocima, odrođenim od lepote, sklada i harmonije, u težnji da svojim plesnivim dahom okuže sve što je zdravo, čisto i umilno pitomo, a što je emanacija arhajske prirode, genoma i duše Srbinove. Slike odišu tananom lirikom kroz fluidne prelive i tonove zvezdanih vagri i sa kojih isijava nežnoplavetna svetlost vedsrBske duše, da parafraziram pesnika Dragana Simovića koji je napravio kritički osvrt, i upućuju na eterične uzlete čoveka koji stoji stamen kao hrast i kao krst, pogleda vozdignutog ka nebesima, dok raširenim rukama grli svet ovozemaljski, treperave duše, beskrajno mu se radujući, a vertikalnom osom, duhom svojim, teži carstvu Nebeskom i tajanstvima dubina Vaseljene. On poštuje kult predaka, božanski princip i moralni kod. Srbin je biće od zemlje i neba satkano, od radosti i prkosa, od bola i žilave volje za životom, od iskona i za navek. Narod bez mitova, predanja i tradicije i bez uvažavanja svojih heroja i istinite istorijske svesti nije narod, već oblak ukletih planktona koje nose brze vode vremena. Zato snujem da ovekovečim izvesne elemente našeg predanja i da velikane naše junačke prošlosti prenesem na platno, kao i da oslikam scene iz života naših predaka, detalje sa mobe, kosidbe i drugih oblika rada i družbe. Najveća pobeda biće rađanje naše bele i lepe dečice, negovanje tradicije, jačanje sela, sloga i preporod srBske misli i duha i povratak sjajnih srBskih umova rasutih širom sveta u svoju maticu!

Da li ste i do sada izlagali svoje slike i gde?

slika Lola Adzic 2

– Slike sam izlagala na Kolarčevom narodnom univerzitetu u okviru grupne izložbe u junu 2015, a imala sam i samostalne izložbe u Vukovom domu kulture u okviru Dana folklora u Loznici u avgustu ove godine, kao i na Vukovom saboru u Tršiću. Takođe sam predstavila svoje radove iz domena folklornih i etno-motiva u okviru međunarodnog Festivala folklora na Zlatiboru početkom decembra ove godine u okviru samostalne izložbe. Najavljujem i svoje učešće na grupnoj izložbi u okviru Svetosavskih svečanosti u Parizu od 27-30. decembra u organizaciji Saveza Srba Francuske koja će se održati na brodu Bateaux Mouches koji krstari Senom, u galeriji SPC-a i u novootvorenoj galeriji u Eponu, a u februaru predstojeće godine biće održana sedmodnevna izložba u hotelu Čigota na Zlatiboru.

Kakva je interakcija između Vas i publike koja ima priliku da vidi Vaše slike, ma gde i ma kada?

– Što se tiče mog odnosa sa publikom, on je iskren i nepatvoren. Moji likovi i teme pronalaze put do srca ljudi poput zagrljaja deteta koji osvaja duše prvim vidom i prvim dodirom. Na izložbi u Loznici uz izložbu slika se igralo i kolo folklornih ansambala, ali i naroda koji se spontano pridružio. Ceo događaj je pratila i uveseljavala i svirka frule frulaša Obradovića iz Valjeva, dve tkalje su tkale na razbojima, prelja Milanka Janković je upredala vunu svojski prionuvši na posao, a Radomir Dimitrić je grebenao kudelju. Želeli smo svi skupa da dočaramo dah prohujalih vremena, kao i duh mobe koja nas je spajala i držala na okupu. Kolo je za mene posebna radost, jer je simbol Sunca i sunčevog kola, združenih energija ljudi isprepletanih ruku, srca razigranih folklornom melodijom koji slave život. Doživela sam jednu eksploziju vedrine, pregršt ruku koje grle i blagodare i to mi daje želju da svuda gde se ukaže zgoda pravim takve performanse na radost svome rodu.

Autor: Slavica Đukić