Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Kolumna

Primitivna krutost civilizacije

BEZ TRIJUMFA PROGRESIJE

Civilizacijske ceste ne vode samo prema ekocidu, već i prema evolucijskom samoubojstvu. Svako carstvo posrće u zaborav koji samo proizvodi te će naposljetku biti prekriveno pijeskom.

 

Piše: Žana Alpeza

žana alpeza

Na neki način mislim da imamo priviliegiju živjeti u „današnjoj civilizaciji“, imamo pristup skoro svemu, postali smo obrazovani, kulturni, ukratko rođen je “moderan svijet“, no to ima svoju visoku cijenu!

primitivna krutost

Rođen je moderni svijet:

Što bismo rekli, prije civilizacije nije postojalo ništa doli golem, oceanski kaos, tamna i strašna, brutalna i nomadska, krvava borba za preživljavanje. Naposljetku, nakon veličanstvena napora šačice ljudi, nekih nepoznatih, nekih slavnih, čovječanstvo je napustilo mulj, drveće, špilje, šatore i beskrajna lutanja oskudnim a opasnim pustinjama da bi ostvarilo fantastična poboljšanja u životu. Ta su poboljšanja došla kroz gospodarenje životinjama, biljkama i mineralima, kroz iskorištavanje do tada zanemarenih resursa, kroz raskoš visoke kulture i religije te kroz izvanredne tehnike u službi centralizirane vlasti.

Ovaj je zastrašujući oklop sačinjen od čuda oblikovan pod pokroviteljstvom gradova-država i skovan unutar njihovih zidina. Milenijima se civilizacija borila da preživi usred oluje barbarstva, odupirala se užasnim ustima divljine. Tada je među odabranim kraljevstvima onoga što će postati poznato kao “Zapad” došlo do novog “Velikog Skoka Naprijed”. Rođen je moderni svijet: prosvijećeni je znanstveni um krenuo u istraživanje i otkrivanje divljine, unutarnje (psiha) i vanjske. Na službenim muralima kraljevstava, Otkrivači se nalaze na jednome kraju, stoje ponosno na svojim brodovima, držeći teleskope i sekstante u ruci. Na drugoj ih strani čeka svijet, uspavana ljepotica koja je spremna probuditi se i pridružiti svome moćnom suprugu u bračnoj postelji prirode i uma.

Naposljetku je ova revolucija dala svoje potomke: izume, mehanizaciju, industrijalizaciju i konačno znanstvenu, društvenu i političku zrelost, masovno demokratsko društvo i masovno proizvedeno obilje. Ipak, nekoliko je kvarova bilo potrebno ispraviti: posvemašnju kontaminaciju, nekontroliranu tehnologiju, skapavanje i rat (većinom na neciviliziranim “periferijama”), međutim civilizacija je slavila izazove koji su pred nju postavljeni te je očekivala da će sva izopačenja dovesti pod kontrolu, tehničkim putem racionalizirati i ponovno oblikovati da “služe ljudskim potrebama”, uvijek i zauvijek, amen. Povijest je ulaštena lokomotiva koju tračnice vode – premda kroz nesigurne zavoje i tunele koji ne slute na dobro – do Obećane zemlje. I bez obzira koje su opasnosti, povratka nema.

Danas kada je nekoliko generacija podignuto na kaši dobivenoj uzgojem monokultura, civilizacija se više ne promatra kao obećanje koje je potrebno ispuniti, već kao nešto što se ne prilagođava vrstama, lažan zaokret ili vrsta groznice koja prijeti planetarnoj mreži života. Kao što je jedan plemeniti otpadnik Povijesti jednom zabilježio: “Mi ne jašemo po cesti, ona jaše po nama”.

Brutalnost društava

Čim pogledamo dublje u naše živote što vidimo-trenutna je kriza, koja se javlja na svakoj razini, od ekološke preko društvene do osobne, postala preočita, pregorka da bismo je ignorirali. Sablast koja napada modernu civilizaciju, a koja je nekoć predstavljala samo osjećaj gubitka, danas uz sebe ima mnoštvo partizana koji poduzimaju teorijsku i praktičnu kritiku civilizacije.

Započeli smo s ponovnim proučavanjem popisanih poglavlja, samo ne sa stajališta osvajača, već osvojenih: robova zgnječenih pod temeljima hramova, očišćenih rijeka promijenjenog korita, posječenih šuma i bića prikačenih za laboratorijske stolove. Koji ih glas može bolje zastupati od primitivnog? Takva kritika “modernoga svijeta kroz oči pleistocena”, takav “oblik geološke perspektive”, kako su kazali domorodački autori Dokumenta o narodu Haudenosaunee (Irokezi) iz 1977. (A Basic call to consciousness), neposredno otkriva osvajačevu Veliku Laž o “nerazvijenosti” i “brutalnosti” primitivnih društava, njihovo ocrnjivanje pretpovijesti.

Laž je u posljednje vrijeme izbrisana, ne samo uz pomoć većeg pristupa shvaćanjima primitivnih ljudi i njihovih prirodnih potomaka koji se danas bore za opstanak, već uz pomoć kritičke, ne-eurocentrične antropologije koja je spremna suočiti se s vlastitom povijesti, premisama i privilegijama. Primitivno je društvo, s mirijadom svojih oblika, zajedničko naslijeđe svih ljudi. Na osnovu toga, možemo zaključiti kako je ljudska vrsta živjela 99 posto svoga postojanja.

(Čak i veliki dio posljednjeg jednog postotka čini iskustvo plemenskih i domorodačkih zajednica koje su se na kreativan, sebi svojstven način oduprle osvajanju i kontroli.)

Gledajući novim/starim očima na primitivni svijet, vidimo mrežu autonomnih društava, veličanstveno različitih, a opet dijele određene odlike. Primitivna društva se nazivaju “prvobitnim društvima blagostanja”, blagostanja zbog toga što su potrebe male, a sve se želje mogu lako zadovoljiti. Njihov je alat fin i lagan, jednostavan i svima dostupan, shvaćanje im je složeno i pojmovno vrlo duboko. Kultura im je otvorena i ekstatična. Društvo je komunalno, egalitarističko i kooperativno, ne postoji privatno vlasništvo. Baš kao i priroda, oni nemaju vođa: nema patrijarhata ni matrijarhata, zajednica je anarhična, što znači da ne postoji arhont ili vladar koji je izgradio i zauzeo središnju poziciju. Riječ je o organskoj konstelaciji osoba, od kojih je svaka jedinstvena.

Nastanak civilizacije ne treba toliko promatrati kao trijumf progresivnog dijela rase nad svojim niskim, ograničenim korijenima, već kao oštri, agresivni zaokret protiv nepoboljšane prirode, kojeg će zvuci odzvanjati još tisuću godina kasnije kada će se čovjek izvan svojih gradskih zidina ponovno susresti s izazovom divljine.” piše Frederick W. Turner u svojoj knjizi Beyond geography: The western spirit against the wilderness,

Naposljetku, ovaj vrtlog dovršava cjelokupnu objektivaciju prirode. Svaki je odnos uvelike instrumentaliziran i tehniziran. Mehanizacija i industrijalizacija su vrlo brzo izmijenile planetu, razorivši monokulturom, industrijskom degradacijom i masovnim tržištima ekosustave i ljudske zajednice.

Svijet je danas bliži upozorenjima primitivnih propovjednika nego reklamnim tvrdnjama industrijskog sustava: biljke nestaju i životinje izumiru, tlo je ogoljeno zajedno s ljudskim duhom, prostrani oceani zatrovani, kiše su postale korozivne i smrtonosne, ljudske zajednice u ratu su jedna s drugom zbog loših tla – a sve stoji na rubu još veće propasti i ovisi o pritisku na nekoliko gumbića koji su u dohvatu ruku skamenjenih, polumrtvih, glavnih zekova koji se nalaze u utvrđenim bunkerima.,kaže u svojoj knjizi Rasuta Civilizacija David Watson.

Civilizacijske ceste ne vode samo prema ekocidu, već i prema evolucijskom samoubojstvu. Svako carstvo posrće u zaborav koji samo proizvodi te će naposljetku biti prekriveno pijeskom.

Može li svijet vrijedan nastanjenja preživjeti ruine koje će ostati?

Jesmo li mi doista svijet koji je civiliziran, ili od njega pravimo i radimo brutalnost, svakodnevnu okrutnost prema prirodi, životinjama, izopačeno pokazujući svoju mračnu stranu tamnice hodnika naše psihe, mislim da ljudi koji su živjeli mnogo prije nas koje danas zovu „primitivniom narodima“ su imali humaniji pristup prirodi, životinjama, te zajednici!

Ostavite komentar

Ostavite komentar

Golden Sweden Bitter GIF baner 336x280

Prijavi se za Newsletter