PISMO TESLI
Ponekad imam osjećaj da bih se silno mogla sa tobom ispričati, ali evo ne znam ni otkud mi ideja za to. Možda si nekada bio usamljen, mnogi kažu kako si usamljen umro. Ali ja, u svojoj duši vjerujem da iako si možda bio sam, da je oko tebe gdje god da si se našao proizilazila svjetlost onakva kakvu mi ne poznajemo.
Dragi Tesla,
Evo započinjem da pišem o tebi ili barem o onome što ja osjećam prema tebi i tvome postojanju. Ne uzmi mi za zlo moju nespretnost što u svom biću osjećam da treba nešto da napišem ili bar da te se sjetim.
Ponekad imam osjećaj da bih se silno mogla sa tobom ispričati, ali evo ne znam ni otkud mi ideja za to. Možda si nekada bio usamljen, mnogi kažu kako si usamljen umro. Ali ja, u svojoj duši vjerujem da iako si možda bio sam, da je oko tebe gdje god da si se našao proizilazila svjetlost onakva kakvu mi ne poznajemo, ulazio i izlazio iz nje kada ti je odgovaralo, a u toj svjetlosti jedan novi čudesan svijet: Savršen Svijet. S toga vjerujem, ne da nisi bio usamljen već da si bio srećan. O da, na tvom se licu, starosnom i umornom vidi stotinu sunaca, brišući vrijeme i umor sa njega. Čim pomisliš na taj svijet, ti odmah postaješ onaj mladić u kome vri vatra znanja, postaješ čovjek za sva vremena. I svi se pitaju da li si čovjek ili anđeo? Ne. Ne postoje pridjevi za tebe. Ti si sve što priroda ovozemaljska i nebeska može dati. I sve je sadržano u dvije riječi: Nikola Tesla. Bez početka i kraja. A tek tvoj Savršen Svijet!
O, kakvo je to samo umijeće, možda baš onakvo kakvo je Bog zamislio i samo tebi dozvolio da ga dotakneš.
Možda se pitaš kako ja to sve znam. Jednostavno, sanjala sam, a ti si govorio. Ili to nije bio san?
Prvo, bio je to uobičajen dan. Tmurno nebo iznad ogromnih njujorških zdanja, a ti onako umoran, ali nekako radostan stojiš ispred hotela i hraniš golubove. Vjerovatno si se već vratio iz šetnje, jer si odmah nakon toga ušao u hotel. Uđoh i ja za tobom. Nije bilo potrebe da žurim, jer već znadoh u kojoj si sobi. Pogledah kroz ključaonicu, a ti stajaše ispred prozora kada je došla golubica i stala ti na dlan. Nježno je pomazi po glavi i nešto joj reče. I odjednom ispred tebe ukaza se iskričava svjetlost, koja se sve više širila i nekako postade sjajna prelijevajući se iz iskričavo bijele u zlatnu, do purpurne svjetlosti. Prešao si rukom preko toga i otvori se prostor i čitava soba bi obojena nekom čudnom svjetlošću , a prostor dobi neku čudnu dimenziju. Zanijemih od čuda i ljepote. Ti lagano sa svojom golubicom uđe unutra, a tamo prizor neopisive ljepote. Bjehu staze čudnovato lijepe, beskrajne ravnice, u koje se slijevaju prekrasni vodopadi, a voda kao nije voda već biserno sjajne suze iz kojih niču nove ravnice. Nebo prozirno i čisto, ljudi kakve ne možeš nigdje sresti, prekriveni zlatnom paprati, i svi ti mašu, sav u bijelom hodiš, sav si mladić postao. Ideš sve dalje i dalje, a na proplanku tvoja kuća, sva u zlatu sija. Malo dalje neka čudna zgrada, vidim podsjeća na tvoj toranj-kulu. Ti se samo nasmija i krenu dalje. Išao si sve dalje i svjetlost te svuda pratila. Iznenada si zastao, kako da se nečeg prisjećaš, kao da ti nešto nedostaje za put dalje. Žurno si se okrenuo i pošao prema izlazu. Shvatih da ćeš izaći iz sobe, te se sklonih u stranu. Izašao si i stao pored vrata. Mislila sam da možeš čuti kako mi srce udara, i bi me sramota. Ali ti si samo zastao i pogledao ka gore, kao da tražiš nekoga i onda odjednom zaustavi pogled na meni i ćuteći prođe dalje. Pratila sam te. Stigao si do jednih vrata na osami. Pokucao si i tiho ušao u sobu. Prišla sam vratima da čujem šta se dešava unutra. Isprva to je bilo ćutanje, nastao je muk. Pomislih da sam pogriješila, ali poče razgovor na čudan način, i shvatih da pričaš jezikom anđela, jer taj jezik poznaje vrlo malo ljudi na svijetu. Skoro da je i nepoznat. Vjerovatno da niko ne bi znao za razgovor između tebe i tvog sagovornika. Ali nisi mogao da znaš da ja poznajem jezik anđela i da sam čula vaš razgovor tog trena. I znam ko je bio drugi anđeo sa tobom. Da. Bio je to Mihajlo Pupin. Ne brini, neću prenijeti cijeli razgovor, i onako to niko ne bi shvatio. Ali neke riječi su zaista važne. Ko zna, možda nije slučajno što poznajem jezik anđela i što sam bila baš tu u tom trenutku.
Stajao si iznad kreveta. Prvo ćuteći i pogleda uprtog u daljinu. On je otvorio oči i rekao ti da sjedneš. Sjeo si.
Mihajlo Pupin: “Hvala ti prijatelju što si došao. Za mene poslednji časi stižu i molio sam se Bogu da mi dođeš i oprostiš mi“.
Nastalo je dugo ćutanje.
Nikola Tesla: “Zašto“ ?
Mihajlo Pupin: “Zašto da mi oprostiš“?
Nikola Tesla: “Ne. Zašto si nas izdao“?
Mihajlo Pupin: “Eh, Nikola“…
“To što tražiš nije ovdje i odgovor leži na dvije strane jednog srca, jedne duše, jednog neba. Sjećaš li se dana kada smo poslednji put poljubili prag svoje kuće i dotakli neko drugo nebo i neku drugu zemlju? Tada sam se zarekao da ću uvijek štiti svoju zemlju, svoje ime svoj narod. Zalagati se da naš narod ne bude u sjeni drugih ljudi i nacija, već da kroz razvoj naučne svijesti i jezičke kulture dobije dimenziju naroda koji su spremni biti vođe, u naučnom, političkom i ako hoćeš duhovnom smislu. Kada smo se sreli Nikola, ti i ja, znao sam da osjećamo isto, shvatio sam da imam subrata ne samo po jeziku i mjestu rođenja već i u osjećanjima za nauku i ljude. Kasnije sam mislio da si se možda kriomice odvojio od mene, postao si individualac koji je nadmašio ovozemaljski svijet, kao da si me izbacio iz igre dok sam ja tragao za što bolje mjesto i položaj našeg naroda u svijetu. Moj rad, mislio sam tada leži u ljubavi prema mom narodu, i prema nauci uopšte, dok si se ti ograničio na individualni rad, nekako si se osamio. Osjetio sam se usamljenim, da se polako odvajaš od mene. Nisam razumio da je tvoja osama bila izdvajanje za dobrobit čovječanstva, za dobrobit svih nas, nisam razumio tvoju veličinu. Podvučen pod svoj ego vodio sam se mišlju da si u najmanju ruku postao čudak. Kako se sada stidim sebe, ja naučnik koji se vodim mišlju i idejama koje ostaju trajne i vječne nisam mogao da dokučim koliko daleko si ti ispred mene, ili nisam mogao da prihvatim to saznanje. Markoni je bio slučajnost u našem životu. Znam da je strašno i da se osjećaš izdanim pred licem istine, i tada i sada svi su znali za to. Uplele su se političke igre i ja više nemam snage, osjećam da je ovo poslednja noć u kojoj izgovaram tvoje ime i u kojoj tražim oproštaj, od tebe velikog naučnika, mog prijatelja.“
Ti si ćutao. U tvom oku zablista suza, u tvom pogledu kao da se vječnost izdvojila. Mihajlo te povuče za rukav i stavi ti neki papir ili pismo u ruku. “Tu piše sve“. Rekao je Mihajlo.
Nekako veličanstveno, ti se okrenu i sjede pored Mihajla. Bio je to zaista emotivan momenat. Stegao si mu ruku i poljubio je. U znak poštovanja i pomirenja. “Ovdje sam jer sam ti oprostio“. I tebi i sebi. Tebi što rano odlaziš, sebi što sam tek sada došao“. “Žao mi je“. “U sudaru dva titana stradaju mali ljudi i velike šanse. Zanijeme jutra, utihnu proljeća, zastane vrijeme. Nastane ledeno doba. I onda treba čekati novo vrijeme da se rodi novi Titan koji nosi snagu božansku da odledi sve i stvori novo proljeće. Zbog toga je lakše oprostiti. To sam kasno shvatio“. Rekao si tiho. Mihajlo se nasmija i suza mu skliznu niz obraz. “Zaista je tako prijatelju“, reče Mihajlo, i mirno u tišini i pod okriljem anđeoske svjetlosti, u pratnji velikog čovjeka i prijatelja, pređe Mihajlo Pupin, pozvan od strane nebeskih sila, u drugu dimenziju. I ti, moj, naš, Nikola Tesla isprati svog prijatelja. Izašao si iz sobe, nekako tužno i umorno stade pored mene i reče mi: “Oprostio sam prijatelju“. I išao si duž hodnika u daljinu i ja osjetih da te ne mogu pratiti, brzo si išao u svjetlosti nestao. Na drugom kraju svijeta na Balkanu rodilo se novo nebo, nova zraka jutarnja i nova nada za sve ljude. I za jedan mali izgubljeni narod na Balkanu , koji govori jezikom anđela, saznao je čitav svijet. Trenutak nakon toga možda je bio vječnost.. i ja sada ne znam da li si živio i umro, ili si umro pa oživio.