Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Duhovnost

Božićni zagrljaj Boga i čoveka

ČOVEK S BOGOM

Na Božić je izrečena, pred ljudima i pred Anđelima i pred svim stvorovima, neizreciva Tajna. Božija beskrajnost je postala blagodatno ljudsko svojstvo; Božija beskrajnost se otkrila kao ljudska beskrajnost, i zagrlila se sa njome.

 

„Mnogo puta sam počinjao da Vam pišem“, kaže genijalni ruski mislilac Pavle Florenski u svom pismu jednom od bliskih prijatelja, „i isto toliko puta prestajao sa pisanjem“.

božićni zagrljaj

„Neobično bi mi se htjelo da budem u opštenju sa Vama“, produžuje on, „ali Vam ne pisah (čak i sad ne pišem ono što bih htio), jer je mojim životom zavladala neka neizrecivost, i to do te mjere da čak ni za samog sebe ne nalazim riječi, da u njih smjestim svoje unutarnje biće. Samo mi je jedno jasno: svud nekakvi tamni zidovi, udari ako hoćeš i glavom o njih, i opet ni rupicu otvoriti nećeš. Od nauke i filosofije, i njima sličnih stvari, već odavno sam digao ruke, i prestao da smatram da su one ‘sve’.

Upravo tada sam počeo da nazirem, da je smisao i cilj našeg podviga i truda – opštenje sa ličnošću: ne u ‘djelatnoj ljubavi’ i ne u ‘služenju bližnjem’ (ni na to nijesam gledao i ne gledam kao na ‘sve’), nego u dodiru gole duše sa golom dušom. Ako postoji mogućnost da čovjek postigne nešto pozitivno, to se može desiti samo u takvom dodiru i kroz takvo sjedinjenje, u kome bi bar dva čovjeka shvatili jedan drugoga na svagda i do kraja. Samo u takvom dodiru oni se mogu jedan drugom otkriti kao beskrajnost. Uvidio sam da je takvo jedinstvo – osnova svega, i da je ono postulat cjelokupnog života. No da li je ono ostvarljivo? – To je za mene sudbinsko pitanje.

I, premda u izvjesnim trenucima jedinstvo izgleda kao puna stvarnost, u drugim opet – ono iščezava bespovratno, ostavljajući iza sebe granice i provalije među ličnostima. Tada izgleda, da svi napori da se one premoste, ostaju tužna i besmislena ljudska muka… Čovjeku nije potreban prijatelj, pa ma on bio genije, on se ne nuždava u umnim, prefinjenim i finim odnosima, njemu je potreban jednostavno Drug, i topli, cjelosno ljudski odnosi, takvi odnosi, kada daju sebe, a ne svoje, i uzimaju mene, a ne moje.

Da li je to moguće? Ako nije, onda se sav život obvija bezizlazno mračnim pokrivalom, zato što bez toga postaje nemoguće i bilo kakvo stvaralaštvo i djelatnost. Jer ‘djela’ sama za sebe, neosvijetljena ličnim odnosima, izgledaju mi isuviše nepotrebna. Sva ‘djela’ imaju za mene samo simvoličku vrijednost, tj. ukoliko ona izražavaju i služe ličnom opštenju, ne unutarnjem savezu.

Može biti, sa filosofske i književne tačke gledišta, ja u ovom času govorim suviše naivno i površno. Ali kad život iščezava, čovjeku nije do ‘dubina’, i kad se ne bavi ničim od onoga što je jedino na potrebu. Ja ne želim ‘dubine’, ne treba mi književnost, nije mi do ‘djela’ i stvaralaštva, iako bih možda mogao da dam nešto genijalno. Apsolutna vrijednost, poznanje Boga, ne zavisi od nas, ne susreće se ‘kroz ogledalo u zagoneci’ – u nemirnom kolovratu simvola poezije i filosofije. Potrebni su nam ne stidljivi osmjesi mudrosti, no – sve ili ništa! Dodirnuti Boga rukom, ako je moguće, a mislim da je moguće samo kroz dušu drugoga, Druga, i time sve ispuniti poznanjem vječne stamenosti, uhvatiti se rukom za ‘mišicu Silnog’… Ostalo će sve biti blagosloveno, sveto, dobro, ali ne sada nego tada…“

U ovom izvodu iz nedavno objavljenog pisma mučenički iščezloga o. Pavla Florenskog, izražena je iskonska ljudska žeđ za dodirom Boga, što znači Istine bića, i saznanje da je ličnost i lični susret, dodir, sjedinjenje, jedina nepropadljiva istina i vrijednost života.

Kada je pisao ovo pismo (1905), Florenski se već bio vratio sa svog lutanja po besplodnoj pustinji – „Vitlejemskom aspektu života“, tj. Hrišćanstvu. Zato je i progledao za tajnu Druga, tajnu ličnog susreta i dodira kao smisla svega postojećeg.

Jer, šta je susret Boga i čovjeka, kao malog boga, božića, na veliki dan Božića? – Ništa drugo do ostvarenje toga smisla i zadovoljenje neutoljive ljudske žeđi za dodirom Boga „kroz dušu drugoga“.

Na dan Božića, Bog ne samo što je dopustio da ga čovjek „dodirne“ svojom rukom, nego se sjedinio sa njim nerazorivim jedinstvom. Taj drugi, pak, kroz koga je došlo do sjedinjenja, to je Isus, ovaploćen od Duha Svetoga i Djeve Marije. Od toga dana, Bog se ne dodiruje samo kroz „ogledalo“ vječno nemirne i promjenljive prirode, i kroz nemoćnu ljudsku misao: od tada on postaje najprisutnija stvarnost bića i čovjeka, rađa se u jaslama, povija se pelenama, postaje nezamjenljivi Drug i Družbenik Anđela i ljudi i svega što postoji.

Tuga ljudska, i prije Hrista i poslije Njega, to je tuga za čovjekom koji dodiruje Boga i za Bogom koji opšti sa čovjekom, što znači – tuga za Bogočovjekom. Na dan Božića ta tuga se pretvara u radost Anđela i ljudi, Neba i zemlje… Od toga dana mudrost se ne osmjehuje više čovjeku stidljivo i prevarno, nego ulazi u maticu ljudskog života, da odatle umudruje, prosvjetljuje i osvećuje svakog čovjeka koji dolazi u svijet. Jer po svetootačkoj filosofiji života, Bog je na Božić postao čovjek, da bi čovjek postao Bog.

Ako iz matice života nastojimo da protjeramo tu Premudrost Božiju i Slovo Božije, svako jedinstvo iščezava bespovratno ili potanja u bezdan nerazumlja. Ono iščezava i onda, i dolazi do nepremostivih rasjelina i provalija među ljudima, kada se oni ne sretaju u Njemu i kada se njihova „djela“ i njihove „vrline“ i njihovo stvaranje ne osvećuju i ne očišćuju Njim, i ne prolaze kroz Njega. Poslije Božića, osnovni zakon života je zakon obogočovječenja svega, tj. vječnog ličnog susretanja i sve dubljeg sjedinjavanja Boga i svakog pojedinog čovjeka, na hristopodobni, božićni način. Samo ako čovjek to hoće. U ovaploćenom Slovu Božijem, sva priroda se otkriva kao haljina Njegova, a svaka tvarca – svjedok i izraz ličnog dodira i opštenja između Boga i čovjeka, čovjeka i čovjeka.

Naš Bog, dakle, nije „neko“ i „nešto“, neko apstraktno i daleko biće filosofa, On je naš Drug i naš najbliži Bližnji, preko koga se sretamo jedan sa drugim, i predajemo jedan drugog i sav život naš Njemu – Bogu svome. Otuda, sve što ne prođe kroz Hrista i ne preobrazi se Njime, tvrdi novojavljeni Svetitelj i drug, prijatelj Božiji Nektarije Eginski, pa bilo da se radi o ljubavi našoj i umjetnosti i kulturi i svakom djelu ili vrlini našoj – nečisto je, sakato je, zavodi u bezličnu zemlju Nedođiju.

Na Božić je izrečena, pred ljudima i pred Anđelima i pred svim stvorovima, neizreciva Tajna. Božija beskrajnost je postala blagodatno ljudsko svojstvo; Božija beskrajnost se otkrila kao ljudska beskrajnost, i zagrlila se sa njome.

Čovjek koji je bio i smrtan za mikrokosmos, mali svijet u velikome, postao je makrokosmos, veliki svijet po dostojanstvu u malome. Bog je postao čovjek, a čovjek se proširio i produžio Bogom – u beskraj…

Mitropolit Amfilohije

Ostavite komentar

Ostavite komentar

Golden Sweden Bitter GIF baner 336x280

Prijavi se za Newsletter