BOŽIĆ U PEĆINI

„Bre brate“, progovori čiča-Panagis, „ko bi rekao, na današnji dan, da ćemo slaviti Božić u pećini u kojoj se rodio Hristos!

 

Dani uoči Božića. Božić i mraz uvek idu zajedno. Ali te godine su vremenske prilike bile neprirodno nepovoljne. Sneg nije padao. Samo je vazduh bio oštar i duvali su ljuti severci sa susnežicom i munjama. Nekih sedam dana se vreme bilo prolepšalo i duvao je severac po kojem se moglo ploviti. Ali se uoči Božića namrači. Na Badnji dan je nebo od jutra bilo crno kao olovo i počela je da pada igličasta susnežica.

božić u pećini

Na mestu koje su zvali Skrofa, na planinskoj padini koja je gledala ka moru, bio je tor sa stadom koza i ovaca. To mesto je bilo divlje i pusto, puno slačice, pistaća i planika koje su bile vatreno crvene od svojih jagodičastih plodova. Staja je bila ograđena kamenim zidom.

Čobani su boravili u jednoj pećini, zavučenoj ka unutrašnjosti i poviše ograde, koja je gledala ka južnoj strani. Velika pećina, sa tri-četiri odeljenja i oko tri čovečje visine. Životinje su leškarile u udubljenjima u zidu, toliko niskim da se trebalo sagnuti da bi se ušlo unutra. Tu i tamo su ležale gomilice balege koje su odavale opor miris. Zemlja na podu je bila pometena i čista jer su čobani bili meraklije i nalagali su momcima da redovno čiste nekakvim metlama načinjenim od šiblja.

Glavni pastir je bio Janis Barbakos, čovek poludivlji, rođen među kozama i ovcama. Bio je tamnoput, kosmat, s bradom crnom kao gavran, kovrdžavom i gustom kao u ovna. Nosio je šalvare do kolena, kaiš oko struka, široki pojas, na nogama teške cokule; oko glave je zamotavao veliku maramu kao turban, čije rese su mu visile na licu. Čovek starog kova!

Imao je dva šegrta, Aleksisa i Diseja, dve delije od dvadeset godina. Imao je i tri momka koji su pomagali u muži i održavali čistoću tora. Ovih šest duša je živelo na tom mestu, skriveno od Boga. Retko su viđali čoveka.

Pećina je bila začađena i stena je do vrha pocrnela od dima koji je izlazio kroz otvor pećine. Tu su imali svoje postelje, kao divane, zastrte ovčjim kožama. Na zidovima pećine su u procepe u steni ugurali klinove o kojima su visile vedrice, kalupi za sir, sirišta, dvocevke i noževi, kao da je bila razbojnička jazbina. Napolju su čuvali psi, svi divlji kao vuci.

Obala mora se nalazila na jednu cigaru udaljenosti od tora. Bila je pusta i na njoj se dan i noć nije čulo ništa drugo do hučanja mora. Sa severcem se tu stvarala zavetrina, pa je s vremena na vreme pristajao po koji brodić. Inače nigde nisi mogao da vidiš barku. Iz tora se kroz drveće naziralo more, i jasno su se videle planine Mitilinija.

Uoči Božića se, rekosmo, vreme pokvarilo i počela je da pada susnežica. Čobani su se skupili u pećini, upalili veliku vatru i čavrljali. Momci su drali dva jagnjeta koja su bili zaklali. Aleksis je na jednu policu stavio mizitre i neslani sir u kalupima, surutku i jogurt. Diseas je imao neki stari Molitvenik, i pošto je pomalo znao pojanje, a i slova, čitao je nedeljom i o praznicima pokoji tropar i nešto malo iz Šestopsalmija. Tog časa je prelistavao Molitvenik da vidi šta je trebalo da pročita.

Bilo bi vreme večernje. U tom trenutku čuše nekakve pucnje. Shvatiše da se radi o lovcima. Momak koji je ujutro išao da s magarcem donese drva reče kako je bio čuo pucnje iz pravca mora, od Svete Petke. Psi počeše da laju, svi u isti mah, i skočiše iz tora.

Ubrzo se s gornje strane pećine pojaviše dva čoveka s dvocevkama, vičući čobanima da obuzdaju pse koji su ih napali. Garov pusti ljude i ščepa jednog od lovačkih pasa i poče da ga trese da ga udavi. Lovac pripuca na njega, meci ga zaboleše i vrati se nazad, zajedno sa ostalim psima iz tora koji su se povlačili unatrag kako su silazili lovci. Na kraju izađe Barbakos sa ostalima, uhvatiše Garova i vezaše ga, a duge pse oteraše.

„U dobar čas, bre, narode“, povika Panagis Kardamicas, opasan fišeklijama i s torbom punom ptica.

Drugi, koji je bio sa njim, beše njegov sin Dimitros.

„Mnogaja ljeta“, odgovoriše Barbakos i njegova družina. „Dobro došli!“

Povedoše ih u pećinu.

„More šta je ovo? Dvorac! Dvorac sa carevićkama!“, reče čiča-Panagis pokazujući na mizitre koje su se pušile.

Posedoše ih, skuvaše im kafu. Lovci su imali konjak. Počastiše se.

„Bre brate“, progovori čiča-Panagis, „ko bi rekao, na današnji dan, da ćemo slaviti Božić u pećini u kojoj se rodio Hristos! Juče smo bili kod Svete Petke, malo da lovimo. E, iguman je naš čovek, spavali smo u manastiru i danas u zoru izađosmo u lov. Videvši kako se more uzburkava, rekosmo da nećemo moći da prođemo bogaz u skršenoj barci čiča-Manolisa Vasilea. I pošto smo od ranije znali za tor, a loveći stigosmo blizu, rekosmo da dođemo u vaš dvorac… More, kakvog to psa imate? To je zver, lav i tigar! Bre, bre, bre! Rastrgao je lovaća! Vidi šta mu je uradio!“

I okrete se ka uglu pećine gde je cvileo pas i tresao se kao prut.

„`Odi Floks! Floks!“

Ali se Floks od straha povlačio sve dublje.

Kad popiše dva-tri konjaka, čiča-Panagis poče da žvaće brkove, i na kraju i zapeva:

„Dobro veče, gospodo, ako zapovedate, o svetom rođenju Hristovom da pevam u vašem dvoru“.

Potom je Diseas otpojao „Hristos se rađa, slavite“.

U taj čas ponovo čuše pse da laju. Poslaše momke da vide šta je. Vetar se podigao i padala je ledena kiša. Teški mraz!

Ubrzo su psi prestali da laju i deca su se vratila. Za njima su u pećinu ušla tri muškarca, reklo bi se pomorci, i dva kaluđera, svi mokri i ukočeni od zime. Poželeše im dobrodošlicu i posedoše ih.

Čim je vatri prišao prvi, kapetan, Barbakos ga je prepoznao i radosno uskliknuo. Bio je to kapetan Kostandis Bilikcis koji je plovio za Carigrad. I ranije je prolazio preko Skrofe, i bio se sprijateljio sa Barbakosom, koji ih je gostio što je bolje mogao. I druga dvojica su bili mornari sa njegovog broda.

Jedan od kaluđera, krupan s crnom bradom, lep čovek, bio je otac Silvestar Kukutos, jeromonah. Drugi je bio mršav, s nekoliko retkih dlaka na bradi, kao sveti Jovan Kalivit. Zvao se Arsenije Zguris.

Kapetan Kostandis je dolazio iz Carigrada i povezao je oca Silvestra koji sa Svete Gore beše otišao u Carigrad po priloge, i hteo je da Božić proslavi u otadžbini. Otac Arsenije je putovao sa njim od svetogorskog manastira Pantokrator, a bio je rodom iz Tesalije.

Dobro su putovali. Ali čim su prošli Babakale, vetar se uskovitlao i ceo dan su plovili sa sklopljenim jedrima i jarbolom, sve dok predveče nisu stigli pred Taljani. Vreme se nije smirivalo i kapetan nije mogao da uđe u bogaz, da proslave Božić u otadžbini.

Reši, dakle, da pristane i pođe i baci sidro u zavetrini, iza malog grebena, podno tora. I kako se setio svog prijatelja Barbakosa, uze starce i drugu dvojicu i uputiše se ka bačiji. Na brodu su ostavili čiča-Apostola sa pomoćnikom.

Kad videše da su u pećini bili i kir-Panagis sa kir-Dimitrom, nasta velika radost i gužva.

„Gle, more“, rekao je kir-Panagis, „sad smo pojali tropar, i na reči `zvezdom se učahu oni koji zvezdama služe`, stigoste i vi, mudraci sa darovima! Jer vidim mehur vina, vidim usoljenu ribu, vidim kavijar, vidim dvopeke, baklave, „smirnu, zlato i tamjan“.

„Ha! Ha! Ha!“ – grohotom se smejao kir-Panagis, polupijan i zamuckujući, i trljao stomak pošto je bio gurman.

Utom živnu i nesrećni otac Arsenije Zguris, i reče osmehujući se tiho i trljajući ruke:

„Slava ti Bože, Gospode naš Isuse Hriste, što si nas izbavio od bure!“, i prekrsti se.

Otac Silvestar reče da svi ustanu, izgovori nekoliko molitava, „Hristos se rađa“, pa svojim dubokim glasom otpoja:

„Veličaj, dušo moja, časniju i slavniju od gornjih vojski. Vidim čudesno i neshvatljivo tajinstvo: nebo – pećina, heruvimski presto – Deva, jasle – smestište u koje leže nesmestivi Hristos Bog. Njega pesmom veličamo“.

Potom sedoše za trpezu. Takve sofre, blagoslovene i radosne, nije bilo ni u jednoj palati. Jeli su i pevali. I ptičjeg mleka je bilo na njoj, od mirisnih jaganjaca, sireva, manurija, mizitri, šljuki i drugih divljih ptica, do usoljene ribe i drugih carigradskih poslastica koje su doneli pomorci, kao i vina brusko.

Napolju je divljao vetar i šuštalo je drveće, i more iz daleka. Sa hucima se mešao zvuk zvona životinja koje su preživale. Iz pećine je izlazio crveni odsjaj vatre zajedno sa pojanjem i radosnim glasovima. A kir-Panagis je tu i tamo krao pomalo sna, malo hrkao i potom se budio i pevao zajedno sa društvom.

Zaista, od Rođenja Hristovog ništa nije nedostajalo. Sve je bilo tu: pećina, pastiri, mudraci sa darovima, i sam Hristos je bio prisutan preko dvojice svojih učenika koji su blagosiljali „jelo i piće“.

Prevela sa grčkog: Dragica Tadić Papanikolau