ŽIVOT KOJI INSPIRIŠE

Skoro čitav svoj život, amerikanka Helen Keler bila je sasvim slepa i gluvonema. Ipak, to je nije sprečilo da postigne do tada neverovatne podvige, zbog kojih joj se i danas čitav svet divi.

 

Helen Adams Keler (engl. Helen Adams Keller; 1880-1968) je bila američki pisac i pedagog. Zapamćena je kao medicinski fenomen i jedna od žena sa najzanimljivijom biografijom u 19. veku.

helen keler

Rođena je u mestu Taskumbiji u Alabami, SAD 27. juna 1880. godine. Sa devetnaest meseci je preležala težak encefalitis i tada potpuno oslepela i ogluvela. Dok su druga deca učila da govore, ona je živela u sopstvenoj tišini i tami, gluvonemoslepa. Sa sedam godina dobila je negovateljicu, Eni Mensfild Saliven, koja je velikom požrtvovanošću i strpljivošću postigla ono što do tada nije uspelo Heleninim lekarima.

Helen je u početku bila veoma odbojna i nepristupačna. Sa Eni je živela u vrtnoj kućici roditeljskog doma. Uz skoro nepremostive poteškoće, a neopisivim strpljenjem, Eni je devojčicu najpre naučila pojedinim slovima dodirom njenih dlanova svojim prstima. Zatim ju je naučila da govori i razume glasni govor, međusobnim dodirom usnica i grla.

Sve više je Helen pokazivala svoju intelektualnu nadarenost i želju za sticanjem znanja, pa je posle mesec dana naučila dvadeset jednu reč, a nakon jedne godine devetsto reči u ručnom alfabetu. Uskoro je naučila da čita Brajeva slova i na taj način pisala čak i duža pisma.

Kada je imala četrnaest godina dotadašnja obuka je zamenjena sistematskom školskom nastavom, a sa osamnaest godina je primljena u redovnu gimnaziju. Eni je ni tada nije napustila, nego joj je bila od velike koristi u njenom daljem obrazovanju. Redovno je Helen pratila u školu, sedela pored nje za vreme nastave i pisala joj predavanja na dlan. Uz takvu pomoć Helen je mogla savladavati gradivo i sa devetnaest godina upisala je književnost i istoriju.

Godine 1904. Helen Keler je završila svoje studije na akademskom stepenu – najviše priznanje za njenu upornu borbu i pobedu. Naučila je da čita na četiri jezika i postala istaknuta spisateljica. Nakon toga je postala inspektor američkih zavoda za odgoj gluvonemih i slepih. Objavila je nekoliko knjiga prevedenih i na strane jezike: „Istorija mog života“ (1902), „Optimizam“ (1903), „Svet i život“ (1908) i dr. Tematika tih knjiga je njena nesvakidašnja sudbina.

Helen je bila dobra jahačica, plivačica, jedriličarka i biciklistkinja. Uživala je u šalama i duhovitostima Marka Tvena čitajući ga vrhovima prstiju. I Enriko Karuzo je „izlio svoj zlatni glas“ na njen dlan. Jaša Hajvec, virtuoz na violini, svirao je specijalno za nju, dok je ona prstima lagano dodirivala njegov instrument.

Helen je umrla 1968. godine u 87. godini, i danas se spominje u celom svetu sa velikim priznanjem i divljenjem. Ceo život je posvetila pomaganju gluvonemoslepih za koje je rekla da su to najusamljeniji ljudi među svima na svetu, da su oni „ti koji bulje u mrak u kojem jedino mrak bulji u njih“.

Izvor: Wikipedia