HVATAČ SNOVA

Mutna Veternica je u valovima tekla ka ušću. Žuborila je sva uništena i nesrećna. Ličila je na ovo dvoje čudnih drugara koji su se pronašli na ovoj klupi.

 

„Opet si ovde“, pita maleni, crnpurasti dečačić i uvija prstima poderanom cipelom pesak koji je u gomilici bio u travi. Ćutala je, gledala u njegove krupne oči i musavo lice.

hvatač snova

„Jes’ ti skupio nešto danas?“, pita ga, a vidi da drži neke sitne novčanice u ruci.

„Jesam, dao mi onaj što svira usnu harmoniku jednu plavu. Imam za burek i jogurt, a ovo ću dati mami da kupi hleba i mleko ostalima“.

Gleda ga, a nekako se srce steglo u grudvu. Oseća fizičku bol. Srce je… Misli, al’ ne ide doktoru. Nema čak ni overenu knjižicu. Nema je ni maleni, još ovako oskudno odeven, a prohladno je i vetar severac mu zabacuje pramen neočešljane kose.

Prebacila je šal preko jakne pa ga jednim trzajem skinu i obavi ga malom oko vrata.

„Neću“, veli, a zagleda svaku resicu pri kraju i ne skida ga.

„Ti, jesi napisala nešto danas“, pita ozbiljno a zna samo nekoliko slova koja ga ona naučila.

„Pišem“, kaže, pričala bi mu o tome, al’ zna da će on samo slušati a razumeti neće. Ma pričala mu je ranije, a on bi svojim poderanim cipelama pravio krugove nekako se čudno izvijajući i gledao je onim krupnim, prelepim očima. Pravio se da je razume, a i ona je pričala baš kao da je on neko ko bi joj dao neki savet onde gde je zapelo, a zapelo je baš.

Jutros je napisala priču o šalteru, o ženi pred kojom je stajala tako sitna i nebitna dok joj je brojala isprošene pare, ne isprošene, al’ kao da jesu, a mogla ih je sama zaraditi negde al’ eto nije. Gledala je u lice koje bi još da ni reč progovorila nije, grimasom žalosno priča o neimanju…

„Koja je razlika između mene i ovog malenog koji bar javno i hrabro drži ispruženu ruku?“

Kliznu joj suza… On je začuđeno pogleda pa kao da se sažali, prstićem joj dotače obraz i obrisa je…

„Ne brini, videće neko da lepo pišeš. Piši o meni…“, doseti se pa kao da je našao rešenje krenu da je zagrli, al’ zastade. Ona ispruži ruku i zagrli ga.

Mutna Veternica je u valovima tekla ka ušću. Žuborila je sva uništena i nesrećna. Ličila je na ovo dvoje čudnih drugara koji su se pronašli na ovoj klupi. Maleni je gledao u reku. Ruku je prebacio preko njenog ramena, a drugu ispružio ka reci koja mu je prošle godine odnela jednog od braće, jer je sa obale u vodi video parče starog gvozđa.

„Ovde ga je zgrabila kad je zagazio, a ja ništa…“, zaćutao je.

„Nisi ti kriv. Mali si suviše“.

Odjednom joj to dete koje je ova mutnara odnela sobom uli nadu. Ustade sa klupe, pomilova malu čupavu glavu i krenu da perom bar napiše, ostavi spomen na nekog ko je bar pokušao da bude svoj.

Vetar je sad bacao njen pramen kose koja je virila iz kapuljače. Osvrnu se. Mali je šalom obmotao glavu da ga zaštiti od vetra… Veternica je sva nadošla i mutna brzala cvileći svoju umiruću pesmu.