LEGENDA O SVETITELJU

Čudo se dogodilo kada je Serafima Sarovskog spasao medved, koji ga je prebijenog odneo na svojim leđima u udaljeni manastir.

 

Veliki ruski svetitelj koji je živeo u 18. veku, a pravoslavna crkva ga proslavlja 15. januara, živeo je u kolibi u šumi, moleći se Bogu u potpunom miru i samoći. Sveti Serafim Sarovski i njegovo svetiteljstvo nije moglo da ostane sakriveno, kao što se ne može sakriti grad koji je sazidan na visokom brdu, ni svetlost u tami.

serafima sarovskog spasao medved

Bio je prepun ljubavi za svu Božju tvorevinu, ljude, životinje, biljke, insekte. Divlje zveri su osećale njegovu ljubav i dobrotu. Dolazile su u njegovu kolibicu, a starac je sa njima delio svoj obrok, hleb i vodu. Jedan ogromni mrki medved bio je stalni „posetilac”. Poturio bi glavu da ga Starac pomazi, a onda bi legao kraj njegovih nogu i umiljavao se kao da je maca, a ne strašna zver.

Svetom Serafimu su na razgovor i utehu dolazili velikodostojnici ali i običan svet. I sam car je dolazio kod Svetog Serafima. Tako jednom, kad je car došao u Starčevu kolibu, taman što su seli da porazgovaraju, na vrata kolibe stade ogromni medved. Car malo preblede, ali se ne pomače s mesta. Nije šala, mrki medved je jedna od najopasnijih zveri u ruskim šumama. Sveti Serafim se okrenu prema medvedu i reče:

– Nemoj sada rođeni, treba sa baćuškom carem da porazgovaram, dođi ti kasnije!

Medved se poslušno okrenu i ode u šumu.

Kod Starca je dolazilo sve više sveta. Neki zli ljudi iz sela pomisliše da kod njega sigurno ima dosta blaga, zato što mu ljudi svašta donose. Kako ih je pohlepa zaslepila, nisu ni pomislili da Starac nikakve darove ne prima.

Došli su kod Svetog Serafima i tražili da im da zlato i novac. Starac im je govorio da ništa nema, a oni su počeli da ga tuku. Kako nisu ništa pronašli, jer je u kolibi bio samo krevet od dve grube daske, ikona i panjčić umesto stola, oni se razjariše što su uzalud dolazili, da pretukoše starca i ostaviše ga polumrtvog ispred kolibe.

Posle nekog vremena dođe medved. Kako je životinja znala šta treba da učini, zna samo Bog. Medved je nekako stavio starca na leđa i doneo ga u desetak kilometara udaljeni manastir. Lupao je na vrata dok nisu otvorili, a onda je sačekao da monasi uzmu Starca. To čudo su videli mnogi, monasi i poklonici, koji su bili u manastiru.

Povrede su bile smrtonosne. Sveti Starac je samo milošću Božjom ostao u životu. Dugo se oporavljao. Vlasti su u međuvremenu pronašle krivce, ali im je Sveti Serafim oprostio i nije hteo da ih tuži.

Starac je oprostio, ali medved nije. Pronašao je dvojicu vinovnika i strašno ih kaznio na svoj, medveđi način. Treći čovek, kad je video šta se dogodilo njegovim drugovima, otišao je kod Starca da moli za oproštaj.

Starac mu je oprostio, a medvedu naredio da ga ne dira. Medved ga nikada nije ni dodirnuo, ali je od njega okretao glavu. Taj čovek se iskreno pokajao i potpuno promenio život. Postao je poslušnik kod Starca i verno ga slušao sve do kraja njegovog života.

Izvor: Svetosavsko zvonce