ISPISIVANJE TRADICIJE

Biljana Ećimović Barkuza već tri godine veze Miroslavljevo jevanđelje, najznačajniji spomenik srpske pismenosti. Do sada je izvezla 18 stranica, a ima ih ukupno 362, što znači da će joj za završetak biti potrebno petnaestak godina.

 

Nit po nit, slo­vo po slo­vo, str­plji­vo već tre­ću go­di­nu Bi­lja­na Eći­mo­vić Bar­ku­za se­di nad đer­đe­fom i ve­ze. Nje­ne vešte ru­ke osta­vlja­ju za bu­du­će ge­ne­ra­ci­je je­dan neo­bi­čan trag – ve­ze­no Mi­ro­sla­vlje­vo je­van­đe­lje, naj­zna­čaj­ni­ji spome­nik srp­ske pi­sme­no­sti.

veze miroslavljevo jevanđelje

Dok pre­da­no, gle­da­ju­ći kroz lu­pu, kon­cem „is­pi­su­je” stra­ni­ce je­van­đe­lja, Bi­lja­na ne ose­ća ni te­ret, ni bol.

– Se­dim i ve­zem po de­vet sa­ti dnev­no, ali me ni­šta ne bo­li, ni ru­ke, ni le­đa. Je­di­no sam mo­ra­la da pro­me­nim naоčаre. Do sa­da sam iz­ve­zla 18 stra­ni­ca Mi­ro­sla­vlje­vog je­van­đe­lja, a ima ih 362. Za je­dan red tre­ba mi oko sat i po, ta­ko da u to­ku pre­po­dne­va za­vr­šim tri re­da. Vre­me za iz­ra­du ta­ko­zva­nih za­sta­vi­ca i slo­va ko­ji su na po­čet­ku pogla­vlja ne ra­ču­nam. Imam na­me­ru da za­vr­šim sve stra­ni­ce, ali će mi za to, pre­ma pro­ce­ni, bi­ti po­treb­no 15 godi­na, zbog to­ga mo­ram da po­žu­rim, jer imam 67 – pri­ča uz osmeh Bi­lja­na.

Nje­no Mi­ro­sla­vlje­vo je­van­đe­lje do de­ta­lja je ver­no ori­gi­na­lu. A ka­ko i ne bi bi­lo ka­da se ona za ovaj po­du­hvat nesvesno pri­pre­ma­la ceo ži­vot.

– Ima­la sam 21 go­di­nu ka­da sam oti­šla na le­to­va­nje u Grč­ku, gde sam se odu­še­vi­la nji­ho­vim de­li­ma is­pi­sa­nim kaligrafi­jom. Po­sle tih pet­na­e­stak da­na pro­bu­di­la mi se že­lja da to sa­vla­dam pa sam pu­na sa­mo­po­u­zda­nja oti­šla u grč­ku amba­sa­du u Be­o­gra­du i tra­ži­la da učim grč­ki je­zik. U am­ba­sa­di su bi­li lju­ba­zni pa su me upu­ti­li u So­lun u nji­hov student­ski grad gde sam tri go­di­ne uči­la grč­ki, a sa­vla­da­la i ka­li­gra­fi­ju. A on­da sam po­že­le­la da upo­znam na­šu kaligra­fi­ju i za­vr­ši­la sam taj kurs – pri­ča Eći­mo­vić Bar­ku­za.

Ži­vot je ka­sni­je od­veo na dru­gu stra­nu. Du­go go­di­na ra­di­la je kao eko­no­mi­sta u ban­ci, a on­da je osta­la bez stal­nog po­sla. Ni­je klo­nu­la du­hom. Svoj ho­bi – ve­ze­nje, štri­ka­nje i he­kla­nje pre­tvo­ri­la je u za­ni­ma­nje, po­če­la je da ra­di kao re­sta­u­ra­tor no­šnji u an­sam­blu „Ko­lo”.

U to vre­me upo­zna­la je Al­ki­sa Raf­ti­sa, di­rek­to­ra na­ci­o­nal­nog an­sam­bla Grč­ke.

– U Ati­ni sam 2002. go­di­ne pro­ve­la me­sec da­na, gde sam re­sta­u­ri­ra­la nji­ho­ve grč­ke no­šnje, a za­tim mi je Raf­tis pred­lo­žio da bu­dem član eks­pe­ra­ta u Une­sku. Ta­ko sam po­sta­la Une­skov struč­njak za re­sta­u­ra­ci­ju – ka­že Bi­lja­na.

Ve­zla je i ode­ću za re­vi­ju Ve­ri­ce Ra­ko­če­vić ka­da je ova kre­a­tor­ka osvo­ji­la mod­nu pi­stu u Ri­mu.

– Po­sle ove re­vi­je po­že­le­la sam da osta­vim ne­ki trag, ne­što što će do­ka­za­ti da sam bi­la na ovom sve­tu. Od­lu­či­la sam da iz­ve­zem Mi­ro­sla­vlje­vo je­van­đe­lje. Re­kli sam se­bi: se­di i ve­zi. Plat­no i iglu u ru­ke uze­la sam 14. ja­nu­a­ra 2015. go­di­ne i ne is­pu­štam ih. Bi­lo gde da idem no­sim ih sa so­bom – pri­ča Eći­mo­vić Bar­ku­za.

Go­di­nu da­na de­talj­no je pro­u­ča­va­la Mi­ro­sla­vlje­vo je­van­đe­lje, a po­je­di­ne de­lo­ve uve­li­ča­va­la ka­ko bi pri­ka­za­la sva­ki de­talj. Pre ve­ze­nja sve je is­cr­ta­no na plat­nu, slo­va su i po ve­li­či­ni i po iz­gle­du ver­na ori­gi­nal­nim, i ve­li­či­na stra­ni­ce je ori­gi­nal­na, po­stig­nu­ta je i cr­ven­ka­sta bo­ja li­sto­va ko­ju je­van­đe­lje is­pi­sa­no na per­ga­men­tu ima.

– Že­lim da ga, ka­da ura­dim, po­ša­ljem na Hi­lan­dar. Ima­la sam na­me­ru da odem do So­lu­na u pred­stav­ni­štvo Hi­lan­da­ra, da ih oba­ve­stim šta ra­dim, pa da ne­ko ka­da ja to za­vr­šim do­đe sa­mo do oba­le i pre­u­zme je­van­đe­lje. Zbog to­ga sam pre dve go­di­ne ot­pu­to­va­la do Sta­vro­sa, od­no­sno Ura­no­po­li­sa, po­sled­njeg me­sta gde žen­ska no­ga pre Sve­te go­re sme da kroči. Tu je jed­na ma­la lu­ka oda­kle is­plo­vlja­va bro­dić ko­ji ide pre­ma Sve­toj go­ri. Išla sam da vi­dim gde će mo­je jevan­đe­lje oti­ći. Ve­ruj­te da mi je ta­da sr­ce za­i­gra­lo – ka­že Eći­mo­vić Bar­ku­za. Ali, njen sve­šte­nik iz Cr­kve Sve­tog Mar­ka ima dru­ga­či­ji pred­log.

– On sma­tra da bi tre­ba­lo da ne­ko do­đe sa ma­gar­cem po je­van­đe­lje, da se ono sta­vi na sa­mar, kao što je to bio slučaj ka­da se iko­na pre­sve­te Bo­go­ro­di­ce Tro­je­ru­či­ce za vre­me tur­skih osva­ja­nja kre­ta­la ka Hi­lan­da­ru. Ka­ko god, važno je da ga ura­dim i da ono svo­je me­sto na­đe na Hi­lan­da­ru – iz­ri­či­ta je Bi­lja­na.

Već je stu­pi­la u kon­takt sa čo­ve­kom iz So­lu­na ko­ji se ba­vi ko­ri­če­njem je­van­đe­lja.

– Obe­ćao je da će ono što ura­dim uko­ri­či­ti. Ne­će to bi­ti ni­ma­lo lak po­sao jer će mo­je je­van­đe­lje si­gur­no bi­ti veliko, već ovih 18 stra­ni­ca ka­da se slo­že jed­na na dru­gu vi­so­ke su ne­ko­li­ko cen­ti­me­ta­ra, a tek ko­li­ko će bi­ti vi­so­ke 362 stra­ne! Za­mi­sli­la sam da ko­ri­ce mog je­van­đe­lja bu­du dr­ve­ne, pre­svu­če­ne ko­žom i oivi­če­ne sre­br­nim ukra­si­ma – napo­mi­nje.

Bi­lja­na sve ra­di sa­ma, ni­ko joj ne po­ma­že, ni fi­zič­ki ni ma­te­ri­jal­no.

– Sa­ma sve fi­nan­si­ram od svo­je pen­zi­je. Ko­li­ko nov­ca imam, to­li­ko ma­te­ri­ja­la ku­pim. Ko­nac na­ba­vljam u Grč­koj, a sve ra­dim do per­fek­ci­je. Uko­li­ko po­gre­šim, od­mah se vra­ćam na­zad i pa­ram. Ra­dim na si­ro­vom la­ne­nom plat­nu, ve­zem sa dve ni­ti po­li­e­ster kon­ca za ši­ve­nje ko­je se ne­će ošte­ti­ti ka­da se pre­klo­pe stra­ni­ce. Ka­da je reč o je­van­đe­lju, mi­sli­la sam o sve­mu. Mo­žda je ovo mo­je je­van­đe­lje ko­pi­ja, ali mi­slim da je na ne­ki na­čin ori­gi­nal – sma­tra Bi­lja­na.

„Obla­či” lut­ke u no­šnje Bal­ka­na

Bi­lja­na Eći­mo­vić Bar­ku­za ne ve­ze sa­mo je­van­đe­lje. Do sa­da je iz­ve­zla ne­ko­li­ko stra­ni­ca je­van­đe­li­sta­ra dru­gih crkava. Me­đu nji­ma je i onaj na arap­skom pi­smu ko­ji pri­pa­da Koptskoj pra­vo­slav­noj cr­kvi.

Ura­di­la je i re­pli­ku sli­ke Vla­di­mi­ra Vo­znje­co­va „Ven­ča­nje ca­ra Ni­ko­la­ja i Alek­san­dre”. Na ve­zu se vi­di sve do najma­njih de­ta­lja, pa se uz po­moć lu­pe mo­že pro­či­ta­ti i šta je car­ski par jeo na svad­be­nom ruč­ku. Na me­ni­ju su bi­li su boršč, ri­ba, sa­la­te…

Eći­mo­vi­će­va se ba­vi iz­ra­dom na­rod­nih no­šnji sa Bal­ka­na, do sa­da je „obu­kla” dva­de­se­tak lu­ta­ka. Tre­nut­no ra­di hrvatsku na­rod­nu no­šnju. Bi­lja­na usta­je u po­la šest uju­tro, a le­že oko po­no­ći. Ide na kurs za obu­ku kom­pju­te­ra, ali uči i da svi­ra gaj­de.

Izvor: Politika