STVAR KOJA NE POSTOJI

Boka Kotorska će jedva dočekati Pravopis bokeljskog jezika, ako ni zbog čega, a ono zato što je na moru sve suvenir.

 

Kolumnu Nikole Malovića za Nedeljnik prenosimo u celini.

suvenirski jezik

Ma koliko me mrzjelo da pišem o temama o kojima ne vrijedi pisati – ponekad se mora, ne samo zbog očekivanja javnosti i zauzimanja stava, koliko zbog aktuelnosti trenutka i novinskog konteksta.

Elem, Crna Gora dobila je međunarodni kod za crnogorski jezik u okviru ISO međunarodnog standarda, čime je Ujedinjeni savjetodavni komitet za kodifikaciju jezika, alal mu vjera, sa sjedištem u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu usvojio zamolnicu Nacionalne biblioteke Crne Gore za definisanjem koda lingvistički nepostojećeg jezika.

U pasusu iznad vidi se moj prezir prema đavolu (koji samo radi svoj posao), prema licemjerima koji na tuđem čulu ukusa vide četiri jezika a na svome ni dva, engleski i američki, prema kvazi-lingvistima, i političarima sa čijih jezika ne silaze laži da su odnosi između SAD i Srbije najbolji u istoriji.

O stvarima koje ontološki ne postoje (stvarno i u istini) – ne vrijedi misliti, govoriti, ni pisati. No s obzirom da živimo u rašniranim i pokvarenim vremenima koje bi kao takve definisali i političari iz suprotstavljenih tabora kad povuku liniju ili dvije – onaj ko ignoriše stvarnost mora da snosi posljedice ignorisanja stvarnosti. Otprilike: kao kad bi čovjek koji se plaši da će ga zaboljeti zub ili mu pući slijepo crijevo ode na otok udaljen od svakog ljekara. Takav je moj ignorantski odnos prema Montenegru.

Da je Srbija 2006. spriječila crnogorsku referendumsku krađu, bila bi iza rata (1999) silovana opet jer kada je nekome suđeno da bude jeban gaće same spadaju. Sa onom stvari – u, Beograd je danas bez bez izlaska na more i bez mora svoga naroda.

Da bi Crna Gora s druge strane logike uopšte postojala mora da dokazuje kako je na svim frontovima kontra Srbije – te poput oficijelne Hrvatske – identitet zasniva na onome što nije, a ne što jeste (bila?) – naša Sparta. To što međunarodno priznata MNE danas ima problematičnu himnu (tekst by: izdajnik i ratni zločinac), zastavu (wtf?), crkvu (nepriznatu od ma koje kanonske pravoslavne autokefalne) i lingvistički nepostojeći jezik – ne ometa vašingtonske i briselske MNE-marionete da hraneći sebe i svoje familije jedu meso sopstvenog roda.

Prvi pisani zahtjev za dodjelu međunarodnog koda za tzv. crnogorski jezik, Nacionalna biblioteka Crne Gore uputila je 2008, pa su ti vapaji a ne zahtjevi, odbijani i odbijani, do ovog krasnog momentina u istoriji u kome se čak i pripadnici onih zaljubljenika u lokalno, koji za sebe drže da misle na crnogorskom, dijele između sebe po tome da li pišu dvije nove grafeme za glasove koje standardni jezik s razlogom ne bilježi.

Ovako ćemo, Montenegrini…

Opasno ću se zamjeriti svima Srbima, ali ću kao filolog kome je oficijelna Crna Gora duboko zavukla ruku u džep krađom zarade od majstorskog zanata poznavanja tajni srpskog jezika i književnosti – za potrebe Boke Kotorske napisati Pravopis bokeljskog jezika. For fun. Može mi se. Vlasnik sam izdavačke kuće.

Boka Kotorska će jedva dočekati Pravopis bokeljskog jezika, ako ni zbog čega, a ono zato što je na moru sve suvenir.

Duž 100 km vijugave Zalivske obale neviđenu popularnost danas imaju majice, šolje, magneti, borse za pjacu, privjesci za barke, imena butiga i hotela… s natpisima na bokeljskom jeziku.

Kad se već rašnirava, neka sve ide bestraga, uz podignute ruke i pjesmu Zdravka Čolića, čestog gosta budvanskih Novih godina:

„Čini ti se grmi / čini ti se s’jeva / izgore Planeta / biće propast sv’jeta.

Piće za mladiće / banku za igranku / a sv’jet nek propadne / nije neka šteta…“

Izvor: Nedeljnik.rs