OGRANIČENJE BROJA POSETILACA

Otac Onufrije (Dragan) Vranić (rođen 1978) iguman je i pisac koji je živeo na Svetoj Gori, u manastiru Hilandaru, od 1998. godine. Zamonašen je i rukopoložen u manastiru Hilandaru. Bio je iguman manastira Kaludra i manastira Sarinac. Danas živi u manastiru Drača kod Kragujevca.

 

Završio je petorazrednu cetinjsku Bogosloviju. Studirao teologiju i istoriju umetnosti. Autor je bloga “Svetogorac”. Objavljivao je članke iz oblasti istorije Crkve i poznavanja Tipika. Njegova knjiga „Svetogorski kuvar“ prevedena je na ruski jezik gde je objavljena pod dva različita naslova.

otac onufrije

Sve češće čujem komentare i klirika i laika koji se bune zašto je ograničen broj posetilaca, pre svega za manastir Hilandar.

Nedavno mi je jedan stariji sveštenik negodovao: „Kakav je to bezobrazluk da u letnjim mesecima svetogorci traže od sveštenika da nose rasu (gornju mantiju) i kamilavku?!“ Zapita se čovek, da li ste oče proto Vi sveštenik i u letnjim mesecima, kao i u zimskim. Bezobrazluk, ne domaćina no gosta, ide do te mere da se on ponosi time kako je onda skinuo sa sebe mantiju i ulazio za trpezu (možda i u crkvu) kao laik, u košulji i pantalonama. Daj Bože da nije bila majica i trenerka.

Malo posle toga, jedan mirjanin me pita zašto on ne može da uđe u Hilandar samo da pogleda šta to tamo ima, i da odmah ide van. Nije mu se svidelo to što mora da prenoći, jede monašku hranu bez mesa, a o odlasku na bogosluženja da i ne govorim.

Zašto nam ne dozvoljavaju da se kupamo na svetogorskim obalama, kad je more tako čisto? Samo čekam da me pita prota, zašto ne može protinica, znaju li oni ko je ona?!

Sveštenik koji organizuje poklonička putovanja, negoduje: Kako to Hilandar može da ograniči broj posetilaca, kako mogu da primaju samo dvadesetoro gostiju dnevno kad ja imam grupu od 60, znaju li oni koliko je to para?! Čijih para? Protinih? Agencijskih? Manastirskih sigurno ne, jer manastir obezbeđuje potpuno besplatno svakom gostu prevoz od pristaništa do manastira i nazad (ukupno 24km) klimatizovanim vozilom. Obezbeđuje i smeštaj sa trpezom, takođe bez ikakve nadoknade. Pa se opet pitam, koliko je to čijih para!?

Drugi pitaju: Zašto moramo da se najavimo da ćemo nekom banuti u kuću na par dana, zašto moramo da poštujemo kućni red (tipik) koji je star nešto više od hiljadu godina, kad mi ipak znamo bolje i lepše da se ponašamo. Odgovor je jednostavan, ne morate…. ne morate doći, ostanite na plažama, u tavernama, još bolje, ostanite kod kuće i uštedite i vreme i novac.

Da ne razmišljam samo ja tako, preneću tekst sa grčkog bloga http://agioritikesmnimes.blogspot.com koji na jednom mestu govori o istom pitanju, uz dodavanje mojih komentara.

„Tokom nedavnog hodočašća na Svetu Goru osetio sam nelagodnost zbog ogromnog broja posetilaca, da ne kažem turista, u Vrtu Presvete Bogorodice, sa jako malim interesovanjem za duhovni život.

Ne samo nepoštovanje duhovnog, no i nepoštovanje materijalnog, tj. Svete Gore kao spomenika kulture. Na svakom koraku možemo sresti devastiranje od strane „turista“ (vidi ilustracije). Mnogi sa sobom nose zalihe raznih šunki, salama, alkohola, kao da su krenuli na piknik a ne u Vrt Majke Božje. Ponašanje podseća na ponašanje u zoološkom vrtu.“

Nedostaju samo semenke koje će bacati žiteljima zoološkog vrta. Haos turizma počinje još na samom brodu, prilikom ulaska. Brod tek što je isplovio a već se stvorila gužva ispred šanka gde se prodaju pivo, sokovi i sendviči. Na palubi se normalno viđaju zapaljene cigarete, limenke piva, fotoaparati… Svetogorci se uglavnom sklanjaju u zasebnu (malu) kabinu na čijim vratima piše: „Samo za klirike“. Postavlja se pitanje ko je ovde domaćin a ko gost, prim.prir.

Neko će reći, da se na freskama starim po 500-600 godina najverovatnije potpisuju deca ili možda oni koji nisu baš utvrđeni u veri?! Srbi će to rado pripisati Albancima kojih ima dosta na Svetoj Gori u ulozi jeftine radne snage. Ova fotografija freske Usekovanja Sv. Jovana iz Pretečinog paraklisa (kapele) sa pirga Sv. Save, svedoči nešto sasvim drugo. Na sred freske stoje potpisi dvojice prota. Prota Borivoj Jakovljević, paroh sabornog hrama u Novom Sadu (tako je napisao) i ispod prota Tihomir Stojanović iz Kragujevca. Da li je „hadžiluk“ ovih prota bitniji za istoriju Svete Gore od freske koju su oskrnavili?! Freskopisac nije našao za shodno da se potpiše za istoriju, ali prote jesu – prim.prir.

„Slična slika, poput one na brodu, sledi na manastirskim balkonima, gde opet sede gosti sa cigaretama i limenkama piva, ili flašama alkohola kojeg su kupili u manastiru. Monasi, koji su pobegli iz sveta u želji za molitvenim tihovanjem, postaju sobarice tom istom svetu.“

Danas gostoprimac u Andrejevskom skitu naglašava svakom gostu: „Molim vas, nemojte u kelijama jesti meso, piti alkohol ili pušiti cigarete“. Osnivači tog istog skita, u svoje vreme, bi pomislili da je gostoprimac sumašedši (lud, prim.prir).

„U Kareji vlada jedno posvetovljenje sa nizom novih prodavnica i mini barova u kojima možete poručiti jela sa mesom, kao i alkoholna pića sa slamčicom.Naravno sve je obezbeđeno bežičnim internetom za goste. Samo nedostaju izlozi sa pilićima na ražnjevima, pa da bude kompletna Sveta Tura.“

Treba znati da je u Kareji do pre dve decenije bilo nezamislivo da klirici hodaju bez rase (gornje mantije), iz počasti prema Protatu. Inače se rasa nosi samo u hramu i pri trpezi. Zadržavanje na karejskoj ulici je takođe bilo nezamislivo, jer se time narušavao manastirski mir koji je vladao na svakom koraku Svete Gore, prim.prir.

„Naravno, svi su deca Božja i imaju pravo da posete Svetu Goru, a mi ne znamo šta je u njihovom umu, možda baš oni razmišljaju duhovno. Možda baš tu dožive prosvećenje. Ali, možda bi ipak bilo pametnije da su pravila za posetioce stroža.

Da li bi možda gost uz ostala dokumenta za izdavanje svetogorske vize (diamonitiriona) trebalo da dostavi i preporuku od svog sveštenika, da li je poznat Crkvi?“

Činjenica je da na Svetu Goru dolazi dosta ateista, bivših i sadašnjih komunista, pagana i ko zna kakvih još, a u manastirskom upitniku za dobijanje vize olako upisuju pravoslavnu veroispovest kako bi lakše dobili potrebnu vizu. Grci nisu imali taj problem do 2000. godine sa svojim državljanima, jer su imali upisanu veroispovest u ličnim kartama.

Izvor: Svetogorac.blogspot.rs