Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Ostalo

Ko su otrovni roditelji i kako preživeti i spasiti svoj život

KONSTANTNI ISCRPLJIVAČI

Gotovo svi otrovni roditelji imaju začudno slične simptome oštećenog samopoštovanja koje vodi do samorazarajućeg ponašanja. Ovakvi roditelji premlaćivani su u djetinjstvu, prečesto ostavljani sami ili se prema njima ponašalo kao prema budalama, ali moguće da su bili i prezaštićeni ili preopterećeni krivnjom.

 

Piše: Žana Alpeza

žana alpeza

Svi roditelji povremeno griješe. Niti jedan roditelj ne može biti emocionalno dostupan svo vrijeme. Sasvim je normalno da roditelji s vremena na vrijeme viknu na svoju djecu. Svi roditelji povremeno postanu pretjerano kontrolirajući. I većina roditelja udari djecu, pa makar i rijetko. Čine li ih takva povremena ponašanja okrutnim ili neprimjerenim roditeljima? Naravno da ne. Roditelji su samo ljudi i imaju niz problema.

otrovni roditelji

Većina djece može se nositi s povremenim naletima ljutnje, sve dok imaju dovoljno ljubavi i razumijevanja. No, postoji mnogo roditelja čiji su negativni obrasci ponašanja trajni i dominantni u životu djeteta. To su roditelji koji nanose štetu.

Poput kemijskog otrova, emocionalna šteta koju nanose takvi roditelji širi se kroz dijete, i kako ono odrasta, tako raste i bol. Koja je riječ bolja od „otrovni“ da bi se opisali roditelji koji neprestano traumatiziraju dijete, zlostavljaju ga i ponižavaju, a u većini slučajeva nastavljaju s tim čak i nakon što dijete odraste.

Seksualno ili fizičko zlostavljanje može biti toliko traumatično da je često i samo jedan incident dovoljan da izazove ogromnu emocionalnu povredu. Roditeljstvo, koje je jedna od naših presudnih vještina, još uvijek, nažalost, predstavlja napor koji se temelji na iskustvu te pokušajima i pogreškama. Naši roditelji prvenstveno su je naučili od osoba koje možda i nisu napravile dobar posao: od svojih roditelja. Mnoge od tehnika odgoja, koje se poštuju jer dugo postoje i koje se prenose s generacije na generaciju, jednostavno su loši savjeti prerušeni u mudrost (sjetite se: „batina je izašla iz raja“).

Što vam čine otrovni roditelji? Bilo da su odrasla djeca ili otrovni roditelji premlaćivani u djetinjstvu, prečesto ostavljani sami, seksualno zlostavljani ili se prema njima ponašalo kao prema budalama, ili su pak bili prezaštićeni ili preopterećeni krivnjom, gotovo svi imaju začudno slične simptome: oštećeno samopoštovanje, koje vodi do samorazarajućeg ponašanja.

Na ovaj ili onaj način, gotovo svi se osjećaju bezvrijednima, nevoljenima i nedoraslima. Svi ti osjećaji u visokom stupnju izviru iz činjenice da djeca otrovnih roditelja, ponekad svjesno, a ponekad ne, okrivljavaju sama sebe za roditeljsko zlostavljanje. Ovisnom, bespomoćnom djetetu lakše je osjećati se krivim zato što je napravilo nešto „loše“ i zaslužilo tatin bijes, nego prihvatiti zastrašujuću činjenicu da se tati, zaštitniku, ne može vjerovati. Kad takva djeca odrastu, nastavljaju nositi teret krivnje i nedoraslosti, što onemogućava razvoj pozitivne slike o sebi. Rezultat toga je manjak povjerenja i samopoštovanja koji, s druge strane, utječe na svaki aspekt njihovog života.

Moć okrutnih riječi –Verbalni zlostavljači

Većina roditelja će povremeno reći nešto ponižavajuće svojoj djeci. To nije nužno verbalno zlostavljanje. Ali jest zlostavljanje kad se dijete često verbalno napada zbog njegovog izgleda, inteligencije, kompetentnosti ili njegove vrijednosti kao ljudskog bića. Kao kontrolirajući roditelji, verbalni zlostavljači imaju dva različita stila. Postoje oni koji napadaju direktno, otvoreno, te pokvareno degradiraju svoju djecu. Nazivaju ih glupom, bezvrijednom ili ružnom. Govore da bi bilo bolje da se njihovo dijete nikad nije rodilo. Zaboravljaju na djetetove osjećaje i dugoročne posljedice njihovih stalnih napada na razvoj djetetove te o sebi. Ostali verbalni zlostavljači su više indirektni, napadaju dijete neprestanom kišom zadirkivanja, sarkastičnosti, uvredljivih nadimaka i humora. Oni zbijaju šale poput: „Posljednji put sam vidio tako veliki nos na Velebitu“, ili: „To je odlična jakna – za klauna“, ili :“Vjerojatno si bio doma bolestan kad se dijelio mozak“.

Roditelji perfekcionisti

Nemoguća očekivanja od djece da budu savršena drugi je uobičajeni okidač izrazitih verbalnih napada. Mnogi roditelji, koji verbalno zlostavljaju, sami imaju visoka postignuća, ali prečesto njihovi domovi postanu mjesto za izbacivanje stresa vezanog uz karijeru. (Roditelji alkoholičari mogu također postavljati nemoguće zahtjeve svojoj djeci, i tada koriste djetetov neuspjeh da bi opravdali opijanje.) Izgleda da roditelji perfekcionisti žive u iluziji da bi njihova obitelj bila savršena kad bi imali savršenu djecu. Stavljaju teret stabilnosti na dijete, kako bi izbjegli suočavanje s činjenicom da oni, kao roditelji, ne mogu to postići. Dijete ne uspije pa postane žrtveno janje za obiteljske probleme, I tada je opterećeno krivnjom. Djeca trebaju činiti pogreške i otkrivati da to nije kraj svijeta. Tako stječu samopouzdanje za isprobavanje novih stvari u životu. Otrovni roditelji nameću neostvarive ciljeve, nemoguća očekivanja i pravila koja se neprestano mijenjaju. Očekuju da će njihova djeca reagirati s određenim stupnjem zrelosti, koja dolazi samo iz životnog iskustva nedostupnog djeci. Djeca nisu odrasli u malom, ali otrovni roditelji očekuju da se ponašaju kao da jesu.

Fizički zlostavljači

U milijunima američkih domova, u svim socijalnim, ekonomskim i obrazovnim slojevima, svakog se dana čini strašan zločin – fizičko zlostavljanje djece. Postoji visok stupanj nesuglasica i zbrke oko definicije fizičkog zlostavljanja. Mnogi ljudi i dalje vjeruju da roditelji ne samo da imaju pravo, već i odgovornost koristiti se tjelesnim kažnjavanjem svoje djece. Najčešći 95 moto roditeljstva u engleskom jeziku još uvijek glasi: „Poštedi batinu i razmazi dijete.“ Sve donedavno, djeca nisu imala nikakva zakonska prava. Promatrana su kao imovina, dijelovi vlasništva njihovih roditelja. Stotine godina, roditeljska prava su smatrana svetinjom – u ime discipline roditelji su mogli raditi svojoj djeci gotovo sve što su htjeli, samo ih nisu smjeli ubiti. Danas su se naša mjerila suzila. Problem fizički zlostavljanog djeteta toliko se proširio, da je prepoznavanje u javnosti prisililo naš pravni sustav da postavi granice u fizičkom kažnjavanju. U pokušaju da se razjasni što sve čini fizičko zlostavljanje, Kongres je 1974. donio Odluku o državnoj prevenciji i tretmanu zlostavljane djece. Ovaj spis definira fizičko zlostavljanje kao: „nanošenje fizičkih ozljeda, kao što su masnice, opekotine, modrice, porezotine, frakture kostiju i lubanje, koje su uzrokovane udaranjem, lupanjem, grizenjem, udaranjem, rezanjem, vezanjem, pljuskanjem, itd.“ Kako se ta definicija primjenjuje u zakonu, često je stvar interpretacije. Svaka država ima svoje zakone o zlostavljanju djece koji su slični saveznom zakonu, koji je donekle mutan u svom opsegu. Dijete sa slomljenom rukom je očigledno bilo zlostavljano, ali većina tužitelja imat će odbojnost prema podizanju tužbe protiv roditelja koji je nanio ozljede djetetu prilikom davanja batina. Nisam odvjetnik ni policajac, ali više od dvadeset godina gledam patnju koju može stvoriti „legalno“ tjelesno kažnjavanje. Imam vlastitu definiciju fizičkog zlostavljanja: to je svako ponašanje koje dovodi do značajne fizičke boli kod djeteta, bez obzira ima li nekih vidljivih znakova zlostavljanja.

Zašto roditelji tuku svoju djecu?

Većina roditelja osjetila je potrebu da udari dijete, barem jednom, u nekom određenom trenutku. Ti osjećaji mogu biti osobito izraženi kada dijete ne želi prestati plakati, prigovarati ili prkositi nam. Ponekad to ima manje veze s djetetovim ponašanjem, već je više vezano uz našu iscrpljenost, razinu stresa, anksioznosti ili nezadovoljstva. Mnogi se od nas uspijevaju oduprijeti impulsu da udare djecu. Nažalost, mnogi roditelji nisu toliko suzdržani. Možemo samo nagađati zašto, ali roditelji koji fizički zlostavljaju svoju djecu imaju neke zajedničke karakteristike. Kao prvo, imaju izražen nedostatak kontrole impulsa. Roditelji, koji fizički zlostavljaju, napast će svoju djecu uvijek kad imaju neke negativne osjećaje koje moraju izbaciti. Čini se da ti roditelji imaju vrlo malo, ako uopće imaju, svjesnosti o posljedicama toga što rade svojoj djeci. To je gotovo automatska reakcija na stres. Impuls i akcija su kod njih ista stvar.  Fizički zlostavljači često sami potječu iz obitelji u kojima je zlostavljanje bilo uobičajeno. Veći dio njihovog odraslog ponašanja direktno je ponavljanje onoga što su doživjeli i naučili u mladosti. Njihov model ponašanja bio je zlostavljač. Nasilje je jedini alat koji su naučili koristiti u suočavanju s problemima i osjećajima – osobito s osjećajima ljutnje. Mnogi roditelji koji fizički zlostavljaju udu u odraslo doba s ogromnim emocionalnim manjkom i neispunjenim potrebama.

Emocionalno, oni su još uvijek djeca. Često u svojoj djeci vide zamjenske roditelje koji bi trebali ispuniti emocionalne potrebe, koje njihovi pravi roditelji nisu ispunili. Zlostavljači postanu bijesni kad dijete ne može ispuniti njihove potrebe. Oni planu. U tom trenutku, dijete je više nego ikad zamjenski roditelj, jer je zapravo roditelj zlostavljača ona osoba na koju je zlostavljač zapravo bijesan. Mnogi od ovih roditelja također imaju problema i s alkoholom ili drogama. Konzumacija psihoaktivnih tvari često doprinosi slomu kontrole impulsa, iako ni u kom slučaju nije jedina. Postoji mnogo tipova fizičkih zlostavljača, ali na najtamnijem dijelu spektra nalaze se oni koji naizgled imaju djecu iz jednog jedinog razloga, a to je da bi ih zlostavljali. Mnogi od ovih ljudi izgledaju, razgovaraju i ponašaju se kao ljudska bića, ali su čudovišta – u potpunosti bez osjećaja i osobina koje daju ljudskost većini nas. Ti ljudi prkose razumijevanju; nema logike za njihovo ponašanje.

Pasivni zlostavljači

To je roditelj koji dozvoljava da se zlostavljanje događa zbog njegovog straha, ovisnosti ili potrebe da se održi obiteljski status quo. Takav je roditelj pasivni zlostavljač. Dozvoljavajući si da ga obuzme osjećaj bespomoćnosti, neaktivni roditelj može lakše negirati svoje tiho sudjelovanje u zlostavljanju. Ponašajući se zaštitnicki ili racionalizirajući neaktivnost tihog partnera, zlostavljano dijete može lakše negirati činjenicu da su ga oba roditelja iznevjerila. U nekim obiteljima majka je aktivni zlostavljač, a otac pasivni. Spolovi se mogu promijeniti, ali dinamika pasivnog zlostavljanja ostaje ista.,ali kombinacija aktivni/pasivni zlostavljač je mnogo češća. Mnoga odrasla djeca nalaze isprike za pasivnog roditelja jer ga vide kao žrtvu, kao što su i oni.

Kakav otac, takav sin?

U nekim slučajevima, zlostavljano dijete nesvjesno se identificira sa zlostavljajućim roditeljem. Poslije svega, zlostavljač djeluje snažno i neranjivo. Zlostavljana djeca fantaziraju da bi, kad bi posjedovala takve kvalitete, bila sposobnom zaštititi se. Tako kao nesvjesni mehanizam obrane razvijaju upravo neke od osobina koje najviše mrze kod svojih otrovnih roditelja. Usprkos vatrenim obećanjima samima sebi da će biti drugačiji, pod stresom se mogu ponašati isto kao i zlostavljači. Ali ovaj sindrom nije tako raširen kao što ljudi pretpostavljaju. Mnogo godina se vjerovalo da gotovo sva fizički zlostavljana djeca i sama postaju zlostavljajućim roditeljima. Napokon, to je jedini model koji su imali. Ali novije studije dovode u pitanje te pretpostavke. Zapravo, ne samo da je velik dio zlostavljane djece izrastao u nenasilne odrasle osobe, već jedan dio takvih roditelja ima velikih poteškoća čak i s blagim, nefizičkim metodama discipliniranja svoje djece. U pobuni protiv boli iz vlastitog djetinjstva, ovi roditelji zaziru i od postavljanja granica, i od prisiljavanja na pridržavanje postavljenih pravila. To, također, može imati negativan utjecaj na djetetov razvoj jer djeca trebaju sigurnost granica. No, šteta učinjena prevelikim popuštanjem obično je mnogo manja od štete učinjene fizičkim zlostavljanjem. Dobra vijest je da odrasle žrtve zlostavljajućih roditelja mogu nadići mržnju prema samome sebi, kao i stopljenost sa svojim roditeljima, neriješenu ljutnju, preplavljujući strah i nesposobnost da se drugima vjeruje ili da se pronađe osjećaj sigurnost.

Ako želite izvući smisao iz zbrke i kaosa otrovnog obiteljskog sustava, morate najprije razmotriti obiteljska vjerovanja, posebno ona koja određuju kako se roditelji odnose prema svojoj djeci te kako bi se djeca trebala ponašati. Jedna obitelj, na primjer, može vjerovati da su osjećaji djeteta važni, dok druga može vjerovati da je dijete „građanin drugog reda“. Takva vjerovanja određuju naše stavove, prosudbe i doživljavanja. Nevjerojatno su snažna. Ona razdvajaju dobro od lošeg i ispravno od neispravnog. Definiraju odnose, moralne vrijednosti, obrazovanje, seksualnost, izbor posla, etičnost i financije. Takva vjerovanja oblikuju obiteljsko ponašanje.

Izvor:  dr. Susan Forward & Craig Buck „OTROVNI RODITELJI – Prevladavanje njihovog bolnog nasljedstva i spašavanje vlastitog života!“

Svakako preporučujem ovu knjigu za pročitati, kao i potražiti na koji način pomoći u ovakvim situacijama da preživite ono najgore, da ostanete psihički, emocionalno, duhovno zdravi, te ono najbitnije da u Vama ostane Ljubav!

Ostavite komentar

Ostavite komentar

https://www.bastabalkana.com/wp-content/uploads/2019/04/Dr-Milena-Šćepanović-proktolog-hirurg-ordinacija-Proktomed.jpg
Golden Sweden Bitter GIF baner 336x280