Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Kultura

Miris dunje / Nikad ne daj – Jagoda Savić

MIRIS DUNJE

miris dunje

Na ormanu moje majke
s jeseni su mirisale,
dunje žute zlatolike
celu kuću radovale.

U mirisu zlatnog blaga
topila se duša moja,
tu spavala, stih stihala
očima ih milovala.

Plavili se snovi moji
u fijuku ljutih zima
žute dunje na ormanu
bile svetlost u noćima.

Furuna je bubnjarila
iskricama topla soba
ja i sestra sa mirisom žutih dunja,
sanjarile neko lepše, novo doba.

Vreme nas je putevima
nepoznatim u bogaze zabrazdilo
mnogo htele, snove snova odanilo
zaboravu toplih noći, od doma nas otuđilo.

Godine su prošle lepe,
oronula kuća stara…
Otišla je mati naša, odnela je sa sećanjem
miris dunje sa ormana.

NIKAD NE DAJ

Ma pusti srce, to treba u prah pretvoriti
smrviti svaku slabost
i ponosno koračati
neizglačanim stenama.

Ugušiti svaki jecaj, otkinuti
k’o ranjenoj ptici
što bespomoćno vrluda krletkom,
kavezom od žica što krilo na bol nagoni.

Uvezati satrvene niti od slabosti
samoizdate ljubavi koja nagoni na krik
večito gladne duše
one ranjene ptice rugalice.

Zašto da samo jedan ubija sebe
kad valjda dve lađe plove
nošene maticom te mtrve reke
u kojoj se mreste mrtve ribe.

Obrisati sve ono što ti srce
slabošću uvija
i krenuti ponosno
gazeći sve što pod nogom možeš smestiti.

Nikad ne daj, da niko
prostre ti dušu na pločnik
blatnjavim cipelama
otre svu prljavštinu noći.

Savije te u krpice od boli
pa te vaja k’o maleni glinu
dok im se prstima
razvlači duša ti ranjena.

Ostavite komentar

Ostavite komentar