HEROJSKI I MUČENIČKI ŽIVOT

Episkop Varnava Nastić je imao specifičan odgovor na sva mučenja i poniženja koja je u zatvoru trpeo. Svakoga dana, nedeljom i praznikom, pevao je tropare i crkvene pesme što je tamničare ljudskih tela i duša teralo da ga još strašnije kažnjavaju.

 

Episkop hvostanski Varnava Nastić rođen je 31. januara 1914. godine u Geri, Indijana, SAD, od roditelja Atanasija i Zorke. Na krštenju je dobio ime Vojislav. U otadžbinu je došao kao dete. Osnovnu školu i gimnaziju sa ispitom zrelosti je završio u Sarajevu, a Bogoslovski fakultet 1937. godine u Beogradu.

varnava nastić

Posle završetka školovanja postavljen je na dužnost katihete pri Državnoj učiteljskoj školi i sarajevskoj gimnaziji. Zamonašio se 1940. godine u manastiru Mileševi dobivši ime Varnava. Blaženog spomena novi Sveštenomučenik Srpski mitropolit dabrobosanski Petar Zimonjić ga je rukopoložio u čin jerođakona.

Drugi svetski rat ga je zatekao u Sarajevu, gde je ostao za vreme postojanja zloglasne NDH deleći sudbinu sa svojim stradalnim srpskim pravoslavnim narodom. Poglavnik NDH Ante Pavelić ga je jednom prilikom pozvao da dođe u Zagreb i tom prilikom mu ponudio da primi dužnost episkopa tzv. Hrvatske pravoslavne crkve. Otac Varnava je tu ponudu kategorično odbio.

Sveti Arhijerejski Sabor SPC ga je 1947. godine izabrao za vikarnog episkopa hvostanskog. Hirotonisan je iste godine u Beogradu.

Godine 1948. komunistički sud u Sarajevu ga je osudio na na deset godina teške robije zbog “zločina izdaje, slabljenja ekonomske i vojne moći naše zemlje, pomaganja terorističkih bandi, vršenja neprijateljske propagande i vršenja špijunaže u korist anglo-amerikanaca”, kako je navedeno u presudi Okružnog suda u Sarajevu od 1. marta 1948. godine. Stavljeno mu je na teret i to što je svoju sestru Dobrilu naučio engleski “kako bi mogla da dočeka anglo-amerikance”, kako su naveli komunisti. Krivično delo špijunaže mu je montirano, a sastojalo se u “krivici” episkopa Varnave što je u svoju kuću primio šofera UNRR-e koji je dovezao humanitarnu pomoć u Sarajevo.

Zatvorsku kaznu je izdržavao u zeničkoj robijašnici. Svo vreme je bio u najstrožoj izolaciji, u mračnoj i vlažnoj ćeliji zloglasne zgrade 3/A. Komunisti su ga odmah ošišali i obrijali. Odredili su ga da izučava bravarski zanat jer su znali da je slabe fizičke snage i krhkog zdravlja. Mučili su ga glađu, žeđu i samoćom kako bi ga slomili, ali episkop Varnava je ostao veran svome opredeljenju za Bogočoveka Hrista i svoj srpski pravoverni narod. Episkop Varnava je imao specifičan odgovor na sva mučenja i poniženja koja je u zatvoru trpeo. Svakoga dana, nedeljom i praznikom, pevao je tropare i crkvene pesme što je tamničare ljudskih tela i duša dovodilo do ludila i posle čega su ga još više i još strašnije kažnjavali.

S obzirom da je episkop Varnava bio omiljen među zatvorenicima, a posebno među intelektualcima koji su se kao “nacionalisti i reakcija” našli u tamnici, za koje se on molio Bogu, komunisti su ga 1949. godine premestili u sremskomitrovačku robijašnicu. Sa njim je premešteno još nekoliko osuđenika, uglavnom srpskih intelektualaca.

Sve su ih vezali žicom, a episkop Varnava je bio vezan za ruku sa jednim katoličkim župnikom. Kada je voz stigao u Sremsku Mitrovicu, vagon sa osuđenicima je odvojen od kompozicije i ostavljen je na jedan sporedni kolosek. Pošto su u toku noći svi osuđenici zaspali, policija se povukla i zaključala vagon. Oko jedan čas iza ponoći, na vagon u kome su se nalazili osuđenici, koji su čekali da budu sprovedeni u sremskomitrovačku robijašnicu, “slučajno” je naletela jedna lokomotiva u punoj brzini. Od punog vagona osuđenika samo su jedanaestorica preživeli nesreću. Episkop Varnava se spasao tako što je od udara izleteo kroz prozor zajedno sa vezanim rimokatoličkim župnikom, koji je mestu ostao mrtav. Episkop Varnava je tom prilikom polomio obe noge i jednu ruku.

Lica koja su se nalazila na železničkoj stanici, u neposrednoj blizini koloseka na kome se odigrao smišljeni komunistički zločin, potrčala su da pruže prvu pomoć povređenima, ali, policija ih je u tome sprečila. Medicinska ekipa je stigla čitav čas kasnije dok su se polomljeni i ugruvani osuđenici prevrtali i mučili na kamenju i u vagonu. Medicinsku ekipu je pratila patrola OZNA-e. Svi povređeni su prebačeni u sremskomitrovačku bolnicu.

Lekari su u bolnici vršili hitne hirurške intervencije, ali OZNA je posle nekoliko časova došla i zabranila da se povređenima dalje pruža lekarska pomoć. Episkop Varnava se u tom trenutku nalazio na operacionom stolu. Peta mu je bila probušena svrdlom kako bi se u nju stavila metalna šipka. Lekari su uzaludno pokušavali da objasne pogubnost takve odluke. Jer, naređenje je, ipak, bilo naređenje makar i po cenu ljudskih života.

Oficiri OZNA-e su naredili da se svi osuđenici potrpaju u kamion, na gole daske karoserije i bez igde ičega. Trebalo je da ih prevezu u sremskomitrovački zatvor. Do zatvora su voženi velikom brzinom po neravnom i razlokanom putu tako da su dvojica polomljenih osuđenika umrla na putu do zatvora. Ostali su odnešeni u zatvorsku bolnicu. Odatle su posle nekoliko dana ponovo vraćeni u gradsku bolnicu. Do bolnice su ih prevezli – konjskom zapregom.

Episkop Varnava je u sremskomitrovačkoj bolnici ostao nekoliko meseci. Odatle je prebačen za Beograd, a odatle na prinudan boravak u beogradski manastir Vavedenje, gde je ostao da leži skoro godinu dana.

Narod je masovno dolazio da poseti i vidi živog mučenika episkopa Varnavu. To je uznemirilo OZNU te je doneto naređenje da se vladika prebaci u manastir Gomionicu kod Sarajeva.

Episkop Varnava je u kućnom pritvoru, u manastiru Gomionici odležao kaznu (do 1960. godine). Vladika je posle izdržane kazne otišao u manastir Krušedol, a odatle u manastir Beočin, gde je i umro 12. novembra 1964. godine u pedesetoj godini života. Prema nekim podacima, koji se ne mogu sada proveriti, episkop Varnava je otrovan kafom.

U manastir je često dolazio Milan Vilić, šef verske policije za Srbiju. Neprestano je ubeđivao episkopa Varnavu da izmeni stav prema “narodnoj vlasti”, ali je to bilo uzaludno. Episkop Varnava je ostao nepokolebljiv u svom pravoslavno-hrišćanskom i nacionalnom uverenju.

Vredno je setiti se propovedi, koju je episkop Varnava jednom prilikom održao u Sabornoj crkvi u Sarajevu. On je tom prilikom rekao:

“…Raduje me što je selo kod Sarajeva dobilo elektrifikaciju, ali me ne raduje to što je to sračunato na pomračenje duša naše blagočestive dece srpske. To su svetle kuće sa mračnim dušama. Današnje vlasti osvetljavaju prostor oko sebe, a duše naroda vode u tamu. Elektrifikacija se iskorišćava od strane bezbožnika za pomračenje duša ljudskih, a to je najstrašnija tama za moj narod čiji sam episkop….

…I dokle Komunistička partija godinama luta kujući parolu “bratstva i jedinstva” dotle je mi već imamo od Gospoda Isusa Hrista koji veli: “Ljubi bližnjeg svog kao sebe samoga”. Zar to nije daleko uzvišenije od parola “bratstva i jedinstva”.

I dokle se analfabetski tečajevi trude da opismene ljude i nauče ih pisati slova azbuke, dotle se Crkva trudi da prvo opismeni ljude sa tri slova, a to su: BOG. Prema tome, ko ne zna ta tri slova on je najveći analfabeta pa makar kakve diplome ovog sveta imao…”

Komunistima su ove reči episkopa Varnave posebno zasmetale. Javni tužilac Čeda Milojević mu je na suđenju postavio ovakvo pitanje:

“Znači Vojislave (kršteno ime episkopa Varnave – nap. V. Dž.) za vas je i drug Tito analfabeta?”

Episkop Varnava mu je na to odgovorio:

“Jeste. I on i svi drugi koji neće da znaju za tri slova BOG, analfabete su!”

U svojoj završnoj reči na suđenju episkop Varnava je izjavio:

“Ne iznenađuje me što mi sudite i što je već toliko Hrišćana osuđeno jer to su Turci i Nemci i ustaše sa nama činili!”

Srpski narod je u tim teškim danima komunističkog terora i progona krišom pevao pesmu:

Varnavu nam u tamnici muče,
Nektarije prebijen jauče,
Vasilije još ožiljak ima
od kamenja kad ga rulja stigla.
Arsenija sprovode udbaši
Crnoj Gori pred “narodne vlasti”

Episkop Varnava Nastić, veliki Arhijerej Srpske Crkve i mučenik, umro je u manastiru Beočinu u pedesetoj godini života. Sahranjen je 14. novembra 1964. godine pored manastirske crkve.

Autor: protojerej-stavrofor Velibor Džomić