SITUACIJA NA ISTOKU

U jesen 1940. godine je Hitler planirao napad na Jugoslaviju, verovatno već sredinom oktobra, ali to tada nije uradio samo iz jednog razloga.

 

U novijoj srpskoj istoriografiji a pogotovo publicistici, naročito među priučenim zanesenjacima, odomaćila se teorija da su Britanci platili oficirima za 27. mart, što je u najmanju ruku tvrdnja bez pokrića.

hitler planirao napad

Nekome se danas možda dopada ideja da su Srbi i njihova Kraljevina bili jedna od sila Osovine i kažu: „Ostali bismo neutralni i nikada ne bismo išli na Staljingrad”. Istorija je pokazala da je Osovina bila sve drugo osim neutralna i da je bila poznata „po držanju reči”, što je najbolje osetio Sovjetski Savez u junu 1941, iako je imao čvrstu garanciju u vidu sporazuma o nenapadanju „Molotov–Ribentrop”.

Jugoslavija je napadnuta 6. aprila sa 35 divizija po već pripremljenom planu jer su u napadu učestvovale i jedinice koje nisu bile predviđene za napad na Grčku, a uz njih su uključene i jedinice mađarske i italijanske vojske. Nemoguće je bilo da se razrade zajednički planovi napada sa Mađarskom i Italijom za četiri-pet dana.

U stvari, Jugoslavija je napadnuta po planu razrađenom početkom 1939. godine, na zajedničkim sastancima predstavnika generalštaba Nemačke i Italije, Bugarske i Mađarske. Taj plan je čak i objavljen u Jugoslaviji u knjizi anonimnog italijanskog autora, pod naslovom „Xipoteza X”, u izdanju Gece Kona. Jugoslavija je napadnuta bezmalo u potpunosti onako kako je predstavljeno u knjizi, osim što su je iz Bugarske napadali samo Nemci bez Bugara.

Sudbina Jugoslavije bila je odlučena mnogo pre 27. marta. Tako se iz dnevnika grofa Ćana vidi da je još sredinom 1940, na sastanku kod Hitlera, bilo odlučeno da „Jugoslavija kakva je sada neće moći da ima pravo građanstva u novoj od osovine stvorenoj Evropi”.

Hitler je planirao da napadne Jugoslaviju u jesen 1940. godine, verovatno sredinom oktobra, ali je nije napao tada samo iz jednog razloga. Stručnjaci za privredu su mu sugerisali da bi Jugosloveni prilikom povlačenja mogli da izvrše takva razaranja postrojenja u Boru, mostarskim rudnicima, Trepči, nekim makedonskim rudnicima i da ne nabrajamo dalje koji bi mogli da izbace ove za nemačku privredu bitne izvore rude najmanje šest meseci iz pogona. Posebno zbog zime smatralo se da je moguće da Bor i drugi spomenuti rudnici ne budu u punoj proizvodnji sve do jeseni 1941. godine.

Na osnovu toga Hitler je odlučio da se napad na Jugoslaviju odloži dok se ne raščisti situacija na istoku. U skladu sa tim Musolini je obavešten da se napad na Jugoslaviju odlaže za jesen 1941. godine, nakon čega je ovaj napao Grčku. Naravno, nije spomenuo da planira da napadne Sovjetski Savez. Prema Ćanu (koji je tada bio ministar spoljnih poslova Italije), upravo je Hitlerova odluka da se napad na Jugoslaviju odloži za jesen 1941. godine naterala Musolinija da napadne Grčku.

Dakle, Nemci su iskoristili svoje pripreme za napad na Jugoslaviju oktobra 1940. godine da na osnovu već postojećeg i usvojenog zajedničkog plana za napad na Jugoslaviju izvrše promenu koncentracije svojih snaga u toku izvršenja strategijskog razvoja. To im je bilo moguće jer su u rumunskom Banatu u jesen razvili čitav niz vazdušnih baza koje u jesen 1940. nisu mogle da budu usmerene ni protiv koga drugog nego protiv Jugoslavije. Isto važi i za vazdušne baze u južnoj Mađarskoj. Od avgusta 1940. nemački stručnjaci su kontrolisali železnice u Mađarskoj i Rumuniji, i zajedno sa Rumunima i Mađarima razradili do kraja septembra 1940. kompletan plan prevoza 25 nemačkih divizija do iskrcnih stanica na jugoslovensko-mađarskoj i jugoslovensko-rumunskoj granici. Čak su do sredine oktobra na svim manjim železničkim stanicama u Mađarskoj i Rumuniji urađene iskrcne rampe po nemačkim standardima da bi se omogućio brzi istovar. Po podacima Oberkommando der Wehrmacht (OKW), do početka oktobra 1940. bili su završeni svi potrebni radovi za brz prevoz, iskrcavanje i razvoj 25 divizija Vermahta u Mađarskoj i Rumuniji.

I da se vratimo na puč. Neki publicisti smatraju da srpski oficir nije bio u stanju sam da organizuje puč – u narodu verovatno najpopularniji puč u istoriji 20. veka – bez žrtava. Jedan od osnovnih razloga široke narodne popularnosti prevrata jeste osećaj opšte postiđenosti najširih slojeva srpskog naroda zbog potpisivanja Trojnog pakta 25. marta 1941. Razmere narodne podrške su bile tolike da čak ni komunističke vlasti posle rata nisu odolele a da ne pokušaju da prisvoje zasluge, što je tek relativno skoro potpuno raskrinkano. Današnji stav baštinika postkomunističke istoriografije glasio bi otprilike ovako: „Kad nismo mi organizovali 27. mart, onda nije ni valjao.”

Kraljevina Jugoslavija je u tom trenutku u poređenju sa svim državama u Evropi bila zaista jedna od retkih koja nije bila fašistička (čak su i neutralne Portugalija, Švedska i Švajcarska u to vreme imale profašističke vlade na vlasti).

Preuzeto sa FB profila, autor: Dušan Babac