OKO IMENA GRADA

Ovaj grad ima istorijski gledano tri imena Veliki Bečkerek, Petrovgrad i Zrenjanin. Sto godina je prošlo od velikih istorijskih lomova i čini se da su neke upitanosti, koje su nastale pre sto godina i danas ostale iste.

 

Profesor doktor Milan Micić, nosilac najvišeg akademskog zvanja, Zamenik pokrajinskog sekretara za kulturu, vrsni poznavalac istorije prečanskih Srba, autor brojnih monografija koje se bave istorijom Srba u Banatu, imao je zapaženo izlaganje na prvom okruglom stolu sa temom imena grada koji je održan u Baroknoj sali Gradske kuće u Zrenjaninu. Petrovgrad.org vam preporučuje da pročitate ovaj tekst možda vam bude jasnije šta je politikantski pristup problemu imena, a šta naučni koji demonstrira dr Micić.

petrovgrad

Bez obzira kako govorili i kako posmatrali istoriju ovoga grada, kako posmatrali njegovo ime, kako se ovaj grad zove ili kako će se zvati, ne treba zaboraviti jednu stvar – ljudi koji žive u ovom gradu živeće i dalje kao rođaci, prijatelji i komšije, sugrađani i da svaka vrsta diskusije treba i mora da se vodi bez ostrašćenosti i povećanih emocija, bez obzira što ova imena svakako bude emocije.

Moram da se vratim u 1917/18. godinu, u prostor, koji je daleko odavde, u Rusiju. U vreme Prvog svetskog rata mnogo Banaćana je bilo mobilisano u Austro -Ugarsku vojsku, predali su se Rusima, bili su takozvani laki zarobljenici, u toj vojsci i rasuti širom Rusije. Tokom 1917/18. godine, u toj, do tada jedinstvenoj celini, koja je promišljala stvari na isti način, imala iste vrednosti, desili su se neki krupni događaji. Jedan deo Banaćana, otišao je u srpske dobrovoljce. Oni su bili borci Prve srpske dobrovoljačke divizije. Kaže se da je od 18.000 vojnika, koliko je brojala ta jedinica, 6.200 bilo iz Banata, Bačke i Baranje. Komanadant Stevan Hadžić uvek govorio da se radi o Banaćanima sa Bačvanima i Baranjcima, što govori da su Bnaćani bili mnogobrojniji. To je bilo vreme, kada je sasvim postalo jasno, da je Austro-Ugarska napustila Srbe, kao što su i Srbi napustili Austro-Ugarsku.

To je bilo vreme, velikog istorijskog loma, kada je iza srpskog naroda već ostajala Austro- ugarska, u kojoj su oni prethodno živeli. Jedan deo Srba u tim ruskim zarobljeničkim logorma, nije izražavao lojalnost Austro –Ugarskoj monarhiji ali je bio spreman, da to zarobljeništvo i taj rat preživi, ne mešajući se puno u događaje, burne, velike i moćne koji su tada gradili nove svetove. Istovremeno među tim Srbima Banaćanima javila se i jedna druga ideja koju je donela Boljševička revolucija. Ta ideja je iznela primamljive parole o istini, pravdi, slobodi, jednakosti, miru i što je najvažnije za banaćane o pravednoj podeli zemlje. Jedan deo tih ljudi je prihvatio boljševičke ideje, učestvovao u ratu na strani Crvene armije i vratio se u Banat preoblikovan, formulisan već kao boljševici. Ti ljudi koji su se sreli posle rata, do jučerašnje komšije, prijatelji, rođaci bili su svetovi koji se više nisu mogli prepoznati. To su sada bili ljudi koji su na različit način mislili, na različit način vrednovali stvari i nije slučajno da je ondašnji Veliki Bečkerek poneo ime Petrovgrad 1935. godine, jer je u njemu bio jak srpski nacionalni pokret ali takođe, nije slučajno da je poneo ime Zrenjanin 1946. godine, jer Banat je bio poznat po jakom komunističkom pokretu.

Ta vrsta podele zapretila je da postane trajna a kada se danas posmatra u ovom vremenu ne mora da bude takva. Postoji istorija koja u svim ideologijama, pojavama, procesima i događajima daje svoj sud. Vreme daje svoj sud. Ljudi koji žive u ovom gradu treba samo da poštuju ono što se zove rezultat istorije, da poštuju epohu koja je došla, da prepoznaju vreme u kojem žive. Te 1918. godine nestala su četiri velika tradicionalna, feudalna carstva, sa feudalnim karakteristikama,ne više sasvim feudalna Austrijsko, Tursko, Rusko i Nemačko. Zašto su ona nestala? Zato što nisu mogla da prežive epohu koja je dolazila, nisu mogla da prežive sud vremena i ona su ušla u istoriju, bez obzira na emocije ljudi koji su svakako bile vezane za ta carstva i te države. Pojavile su se nacionalne države, pojavila se ideja boljševizma, odnosno komunizma. Ovaj prostor je proživeo vreme Kraljevine Jugoslavije, proživeo vreme nemačke okupacije Banata 1941 – 1944., proživeo je socijalističku Jugoslaviju 1945 -1991., vreme ratova 90-tih godina i vreme kada se ova država zvala SR Jugoslavija, mada realno ta Jugoslavija nije ni postojala, nego je bila iluzija i poželjna predstava, kako političkih i društvenih elita Srbije i Crne Gore, tako i njenog stanovništva.

Identitetski kod i epoha

Danas živimo u zemlji koja se zove Republika Srbija. To je naša zemlja i u Republici Srbiji, ljudi koji žive imaju pravo da preispitujući sebe i tražeći svoj istorijski koren, tražeći svoj identitetski kod tragaju za onim što taj identitetski kod jeste.To se na najjasniji, najreljefniji, najpojavniji način izražava, prikazuje u imenu. Posebno u koliko je sentiment, starije generacije bio vezan za socijalističku Jugoslaviju, ta država je u udžbeniku istorije, iako mi danas još, možda, jedemo njeno istorijsko vreme, ona je postala deo istorije. O njoj će svoj sud reći istoričari. Tačnije istoričari bi već trebalo da daju tu vrstu suda.

Ime Zrenjanin, jeste ime iz te prošle epohe iz tog, prostora iz prošlog vremena. Grad u o čijem imenu danas govorimo, čiji ste vi građani a ja rođen u njemu, treba da odredi sebe i treba da kaže gde se nalazi njegov koren. Treba da kaže gde se nalazi njegov identitet, šta je njegovo biće, kako će sebe predstavljati u svetu i kako to zvuči u svetu, kada se kaže Zrenjanin, pa kad neko pita ko je Zrenjanin? Morate da mu objasnite ko je Zrenjanin. A kad neko pita ko je Petar? Vi morate da mu objasnite ko je Petar, ili kad neko pita šta je to Veliki Bečkerek? Morate da mu objasnite šta je to Bečkerek.

Sva tri imena jesu način da ovaj prostor progovori o sebi. Ovaj prostor sada, na stogodišnjicu od završetka Prvog svetskog rata, stvaranja Jugoslovenske države, stogodišnjicu prisajedinjenja Banata, Bačke, Baranje i Srema Kraljevini Srbiji ima obavezu da se izrazi i da kaže šta jeste. Ne ono šta poželjno jeste, nego ono što stvarno jeste. Da se pozove i na svoju prošlost i da se pozove na realna stanja, na realne istorijske odnose, na realne društvene odnose, na realne pozicije u epohi u kojoj sada živimo. Ime Petrovgrad nije nastalo slučajno. Ono nije proizvod političke odluke. Ono nije proizvod hira, nije proizvod okolnosti. Ono je proizvod istorijskog razvitka srpskog naroda na ovom prostoru, njegovih htenja, težnji, njegovih želja.

Dublji koreni imena Petrovgrad

Podsetiću na nešto što vi već jakoko dobro znate, kao kolege istoričari ali nikad nije na odmet ponovo podsetiti, zato što su ovi događaji na margini srpskog istorijskog pamćenja. Gotovo da i ne postoje a mislim da treba da predstavljaju temeljan identitetski kod i ovoga grada srpskoga naroda. Vratiću se u 1594. godinu i Prvi Srpski ustanak protiv Turaka, Banatski ustanak. On takođe sučajno nije podignut u Banatu. Banat nije bila periferna srpska zemlja. U Banatu se nalazila mreža srpskih manastira. U Banatu se dešavala srpska renesansa posle obnove Pećke Patrijaršije. U Banatu su živeli neki Srbi, koji nisu bili raja, već ugledni knezovi, vojnici, sveštenici trgovci, ljudi koji su imali izrazitu samosvest. U prvoj prilici kada je Tursko carstvo pokazalo svoju poroznost oni su se prvi od svih Srba podigli na ustanak.

Smederevo je palo 1459. godine a Prvi srpski ustanak se desio 1594. godine. Koji je bio ustanički znak, beleg, ideja kada su kretali u ustanak – to su bile zastave sa likom Svetog Save. To je bio znak probuđene visoke, moćne svesti. To je bio znak, da raja nije ustala da poboljša svoj socijalni položaj, već da su ustali Srbi koji prepoznaju sebe i žele pod znakom Svetog Save da obnove svoju državu. Meni je svakako žao, kao i vama, što o ovom događaju nema puno pomena i u ovom gradu, iako taj ustanak to zaslužuje. Ovaj ustanak je pokazao duhovnu, moralnu i biološku snagu ovog ovde srpskog naroda. Ustanak je bio unapred osuđen na propast, Tursko carstvo je bilo moćno i veliko ali ti ljudi su znali za šta su se borili. I da ponovimo još jednom, mošti Svetog Save nisu spaljivane zato što su se Srbi vekovima bunili protiv Turaka, već zato što su banatski Srbi podigli taj ustanak. I to je jako bitna stvar.

Kad vidite posle toga ceo 17. i 18. vek i vreme u kojem je austrijska vlast ovde smenila tursku vlast, vidite jednu vrstu istorijskog kompromisa koju čine ne samo banatski Srbi. Oni vremenom prihvataju srednjoevropski model života, naročito u tom pojavnom, materijalnom obliku ali zadržavaju u sebi svoje biće, kulturu, tradiciju, jezik, veru i ime.

U toku 19. i 20. Veka pojavljuju se brojna imena, lokalna imena u Banatu, lokalna imena srpske kulture u Banatu. To su Uroš Predić, Paja Jovanović, Mihajlo Pupin, Đura Jakšić, Miloš Crnjanski, Jovan Sterija Popović, Dositej Obradović, Todor Manojlović, svi oni takođe slučajno nisu ponikli u Banatu. Oni su nastali tu, gde je postojala snažna, moćna i izražena srpska građanska klasa i jaka nacionalna samosvest i oni su u istoriji i kulturi srpskog naroda dali tu vrstu posebnog oreola posebne nacionalne snage. Jedan Đura Jakšić koji je intezivno, jako pevao o tome da je Srbin i u Srbiji učio ljude,koji su te naše prečane nazivali Švabama , gde se sve prostire srpski narod i u Bosni i na Kosovu i Metohiji i u Crnoj Gori i u Makedoniji…

Petrovgrad simbol slobode

Ime Petrovgrad nije dato ni malo slučajno. Menjao se ovaj prostor i sasvim je bilo prirodno da u jednom istorijskom trenutku i ovaj grad promeni ime. Interesantno je bilo vreme u kojem je to učinjeno. Toša Rajić je 29.septembra 1934. predložio a 18. Februara 1935.godine je usvojeno da grad promeni ime u Petrovgrad. Između ova dva datuma desio se jedan tragičan događaj ubistvo kralja Aleksandra 9. oktobra 1934. u Marseju. On je bio jedna od prvih žrtava fašizma na ovom prostoru. Iza njegovog ubistva stajala je fašistička Italija, desničarska Mađarska, stajale su fašističke organizacije probugarska VMRO i hrvatska Ustaše. To je bilo vreme velikog uznemirenja. Srpski narod je počeo na ovim prostorima da se oseća nesigurno, kao i u mnogim delovima Jugoslovenske države. Bilo je potrebno da se nacija mobiliše i da se ojača odbrambena moć države, da se to pojača kroz simboliku naziva jednog grada. Cilj je bio, da se tom promenom, naznači spremnost ljudi sa ovog prostora da brane svoju državu i svoju slobodu.

Često se čuje u polemikama koje se vode među pristalicama koji žele da grad nosi naziv Petrovgrad i onih koji smatraju da treba da nosi ime Zrenjanin argument borbe protiv fašizma. Petrovgrad, zapravo jeste odnosno sam čin davanja imena gradu Petrovgrad, jeste poziv na odbranu od fašizma. Akt, koji je trebao da pokaže da će se ova zemlja braniti.

Od 1941. godine do 1945. ovaj je prostor bio okupiran. Ovde, na ovom prostoru je bio izuzetno jak komunistički pokret, bilo je 2400 članova SKOJ- a i 600 članova KPJ. Došlo je do ustanka protiv okupatora u trenutku, kada je ta borba više odgovarala Sovjetskom Savezu. Ustanak je trebao da unese ideološku primesu van prostora tadašnje istorijske i društvene stvarnosti i realnosti. Žarko Zrenjanin je bio generalni sekretar pokrainskog komiteta KPJ i svakako da je uticao na podizanje tog ustanka i donošenju te odluke. Odluka je donešena u leto 1941. godine u nemogućim uslovima, kada je Banat bio pun folksdojčera u neposrednoj nemačkoj okupacionoj zoni, ravnica sa prirodnim saobraćajnicama. Svi ti ljudi koji su krenuli u ustanak i koji su bili vezani za komunističku ideologiju su bili likvidirani i izloženi masovnoj represiji. Ta represija je rezultirala gušenjem ustanka 1941/42. godine i neprekidnim gubicima u ljudskim životima. Ljudi koji su se priključivali tom ustanku nisu svi bili komunisti, neki su bili patriote i oni su učestvovali u tom oslobodilačkom pokretu. Ljudi su bili žrtve, često bez opaljenog metka, stradali su često u policijskim racijama ili po logorima, koji su bili formirani u tom periodu na tlu Banata. Neću govoriti o liku Žarka Zrenjanina.

Govoriću o odluci koja je donešena 1946. godine o promeni imena grada. Ta odluka je u tom trenutku trebala da poništi onu prethodnu odluku o imenovanju grada iz 1935. godine. To je bila jedna od tih odluka koja je trebala da stvori jedno veliko vreme zaborava. Trebalo je da se raskine sa svim onim pojavama i procesima da se stvori rupa u istorijskom pamćenju u porodičnom i ličnom pamćenju. Ta odluka je 1946. godine imala svoje opravdanje u ideološkoj političkoj percepciji onih kojima su revolucionarni ciljevi bili jasni ali danas 2018. godine mi smo ovde da razmislimo i promislimo, kako će se ovaj grad u buduće zvati?

Letimično sam pogledao kakva je bila sudbina drugih gradova sa sličnom istorijom preimenovanja. Nekako neprimetno je Titograd vratio ime u Podgoricu a Svetozarevo u Jagodinu. Potom sam malo posmatrao šta se dešavalo sa istim primerma u Rusiji. Sverdlovsk je opet Jekatarinburg, Lenjingrad je vratio ime Sankt Petersburg, Staljingrad je vratio ime Volgovgrad. Naravno niko u Rusiji se ne odriče velike Otadžbinske vojne i Staljingradske bitke, najveće bitke Drugog svetskog rata, koja je slomila nacizam.

Odluka je na vama, pred građanima Zrenjanina. To je pitanje, kao što rekoh, kako ćemo posmatrati sebe i kako će drugi posmatrati nas. Pitanje izbora i o tom izboru svakako će odlučiti ljudi koji žive u ovom gradu.

Izvor: Petrovgrad.org