CIRKUSKE TAČKE NA LEDINI

Svoje sećanje na prvi cirkus u Beogradu posle oslobođenja predočava nam Marko Babac. Između kafane Tabor i potkivačnica bila je ledina, koja je s prvim letnjim danima služila da se na njoj postavi mali cirkus Dragoljuba Aleksića.

 

Prvog leta posle oslobođenja, 1945. godine, na Kalenićevoj pijaci u produžetku Kalenićeve ulice nalazio se niz od oko 4-5 potkivačnica koje su od ranog jutra do završetka rada pijace oko podne, radile punom parom. Potkivali se konji, volovi i krave. Seljaci su s konjskim i volovskim zapregama masovno dolazili na pijacu Smederevskim putem i Bulevarom Kralja Aleksandra, prerko Sinđelićeve i Kalenićeve ulice pored naše kuće.

prvi cirkus

Topot potkovica i točkova s metalnim arnjevima preko granitnih kamenih kocki kolovoza, počinjao bi od ranog jutra, pre pet časova, jer su seljaci žurili da zauzmu tezge i rasporede robu, od povrća do mlečnih i mesnih proizvoda. Pored ostalih okolnih ulica koristili su i Topolsku ulicu ispred naših prozora da ostave svoja kola. Često se čulo rzanje i mukanje stoke, groktanje svinja i prasića. Konji su s vrečama nekakvog žita na glavama mirno jeli i čekali svoje vlasnike. Pod prozorima su provodili čitavo pre podne. Ponekad bi neka seljanka diskretno stala pored kola, raširila noge i pomokrila se. Osećao se jak miris sena, mokraće i izmeta. (Tajanstveni uzbuđujući miris štale)

Desno od kraja Kalenićve ulice, u ulici Maksima Gorkog s leve strane na ćošku nalazila se čuvena kafana Tabor koja je radila non-stop, pa je noću bila stecište poslednjih beogradskih boema lutalica i alkoholičara. Kafana je bila poznata po čestim tučama i po tome što se dobro i jeftino jelo (škembići u saftu, roštilj) i što je nečuveno smrdela na crni luk, džibru, pečeno meso sa ćumura i mast olaj kojom se mazao daščani patos.

Između kafane Tabor i potkivačnica bila je ledina. S početka jeseni bi se na toj površini tajanstveno pojavili i zeleni kukuruzi. Ali, čim je granulo leto prve godine oslobođenja, površina je služila za mali cirkus Dragoljuba Aleksića. Gotovo uz samu ulicu Maksima Gorkog nalazila su se jedna cirkuska kola valjda za garderobu i nekakva metalna konstrukcija s dve viseća metalna kaveza koja su podsećala na kaveze za mučenje i zatvaranje ljudi. Mali prostor je bio skromno osvetljen s nekoliko jačih lampi, dok se okolina brzo gubila u gustoj pomrčini. Ljudi su se okupljali mnogo pre početka predstave. Naročito je bilo mnogo dece iz komšiluka.

Prvo se začuo zvuk nekakvog malog orkestra čijeg se sastava ne sećam. Pre glavne tačke programa u kojoj se pojavljivao Aleksić, gledali smo jednu mladu ženu koja hoda na žici i vozi se biciklom. Nekog žonglera koji je bacao i hvatao čunjeve. Mađioničara koji je izvodio neke jednostavne trikove s kartama. Bio je prisutan i čovek koji je preko ručnog megafona najavljivao i objašnjavao pojedine tačke i predstavljao njihove izvođače. Jedan omanji dečak – Mali Dule stepista, u besprekornom crnom fraku, s tankom svilenom prugom na spoljnoj ivici pantalona, u lakovanim cipelama i pravim cilindrom, igrao je uz zvuke muzike. Dosta vešto je imitirao čuvenog američkog stepistu Freda Astera. Ali, svi smo nestrpljivo čekali da dođe glavna tačka – Aleksić.

Najzad se pojavio najavljen zvucima tuša. Skoro nag. Samo u kupaćim gaćicama i lakim plitkim cipelama. Odmah je pokazivao svoje mišićavo telo. Ruke. Noge. Stomak. Leđa. Gomila mišića koji su se jasno ocrtavali u noći i svaki za sebe se sjajio namazan nekom pomadom. Naročito je upečatljivo zauzimao poze u profilu prema publici. Svi mišići su mogli da se nabreknu i pulziraju uz taktove muzike. Magično. Nezaboravno.

Zatim je sledila glavna tačka čitavog programa – kidanje lanaca, simbolično oslobođenje, što je svima u publici posebno godilo, jer su još bile sveže uspomene na okupaciju i oslobođenje od okupatora. Aleksić bi se nekoliko puta dramatično naprezao iz sve snage, nadimajući sve svoje raskošne mišiće, dok najzad ne bi uspeo. Posle svakog kidanja lanca, a bilo ih je nekoliko, lanac je u njegovim rukama bivao sve kraći i kraći, dok je publika frenetično aplaudirala kod svakog trenutka koji je simbolizovao kidanje okova i oslobođenje. Onda je došla kulminacija. Ona ista devojka koja je hodala po žici, sada je s lancem na rukama stavljena u jedan od kaveza, dok je u drugom bio Aleksić, takođe s lancem na rukama.

U sredini između dva kaveza udaljena jedan od drugog oko dva metra, goreo je neki fitilj i kada bi on dogoreo kavez bi se stropoštavao na zemlju uz ogromnu buku i oblak prašine. Ali, Aleksić je morao da pokida svoj lanac pre dogorevanja svog fitilja i da skoči u kavez s devojkom, da njoj brzo pokida lanac, oslobodi je i s njom u naručju preleti na bezbednu platfomu. U tom trenutku bi se devojčin kavez rušio uz poznatu buku i oblak prašine. Na platformi njih dvoje – On i Ona, nasmejani, zagrljeni, klanjaju se publici ispod sebe. Publika oduševljena. Deca presrećna.

Bio je to moj prvi cirkus. Moj prvi san o herojima. San o Aleksiću kao bogu s Olimpa. San o Malom Duletu stepisti koji izgleda kao grof i igra kao Bog. Kao da sam tek tada ovde shvatio šta je to sloboda i koliko je potrebno da se trudimo da bi je osvojili. Ostala je nezaboravna uspomena na cirkus i ono što on jeste – uzbudljiv, nezaboravan trenutak magije atraktivnog i opasnog života. U tome glavnu ulogu imaju njegovi heroji – akrobata Aleksić i mali Dule stepista koji na kraju predstave skida svoj cilindar, zalazi među gledaoce i skuplja prilog, ko šta da, jer to je cena ulaznice (!)