RUSKI MARŠAL „SVETI GEORGIJE“

Malo je poznata činjenica da je Drugi svetski rat faktički završen pobedom ruskog oružja u Berlinu 6. maja (u ponoć 7. na 8. maja je samo formalno bio objavljen kraj rata). Dakle, na Đurđevdan koji je te 1945. godine pao na Vaskrs! Ruski general Georgije Žukov (1896-1974) tada je, ne slučajno, obeležavao imendan i lično komandovao operacijom zauzimanja Berlina i ubijanja aždaje nacizma u njenom leglu.

 

To je onaj isti Georgije Konstantinovič Žukov koga je, po svedočenju njegove kćeri Marije G. Žukove, u detinjstvu svojom rukom blagoslovio Prepodobni starac Nektarije Optinski, prorekavši mu da će jednoga dana „postati veliki ruski vojskovođa, koga će pratiti pobede“.

georgije žukov

Spomenik maršalu Žukovu na moskovskom Manježnom trgu

To je onaj isti Georgije K. Žukov koji je 1925. godine, kao komandant konjičkog puka Crvene armije, tajno došao u posetu prognanome Prepodobnome Nektariju Optinskom, u selu Holmišči kod Kozeljska. To je onaj isti Georgije K. Žukov koji je svoju petogodišnju kćer Mariju vodio u Svetosergijevsku Lavru i tamo joj pričao o velikoj pobedi koju je ruski knez Dimitrije Donski, sa blagoslovom Svetog Sergija Radonješkog, 1380. godine izvojevao nad Mongolima u slavnoj Kulikovskoj bici. To je onaj isti Georgije K. Žukov koji, uz blagodatnu pomoć svog nebeskog Zaštitnika, u najkritičnijim trenucima bitke za Moskvu, u kasnu jesen 1941. godine, nije spavao ni jedne jedine sekunde tokom punih dvanaest dana i dvanaest noći.

Tog Žukova je mnogostradalni ruski narod, zbog njegovih zasluga za odbranu Rusije u Velikom otačastvenom ratu 1941-1945, još tokom rata prozvao „spasiocem Rusije“.

Kako svedoči arhimandrit Jovan Krestjankin, upravo je po Žukovljevom ličnom naređenju, duž prve linije fronta, u odsudnim trenucima borbe, bila nošena Kazanska ikona Majke Božije. Žukovljevom zaslugom je u borbi od nacista bila oslobođena i čudotvorna Gerbovecka ikona Majke Božije koja se danas čuva u Kijevu.

Od tog Žukova se, u ime Rusije, 1974. godine oprostio ruski pesnik i nobelovac Josif Brodski pesmom „Žukovu u spomen“: „Hita ka smrti Žukov plameni, / Ratnik pred kojim mnoga je utvrda pala…“

Nije, zato, nimalo slučajno što se veliki ruski vajar Vjačeslav Mihailovič Klikov (1939-2006) neumorni ruski patriotski delatnik i predsednik Međunarodnog fonda slovenske pismenosti i kulture u stvaranju i izradi spomenika maršalu Georgiju K. Žukovu, koji se od 1995. godine nalazi na Manježnom trgu ispred Istorijskog muzeja (u okviru kompleksa Crvenog trga), rukovodio upravo svetogeorgijevskim motivom ubistva aždaje. Klikov je prikazao Žukova, u maršalskoj uniformi, na konju koji kopitama gazi orla nacizma koji, slomljenih krila, leži poražen na zemlji, onako kako, u ikonografskom prikazu, Sveti Georgije probada i konjem gazi ubijenu aždaju. Na postamentu spomenika ispod, u bronzi izlivenog, grba Moskve na kome je prikazan „Sveti Georgije koji ubija aždaju“, piše „Maršalu Žukovu“.

Blagodarni ruski narod je podigao spomenik četvorostrukom heroju Velikog otadžbinskog rata na mestu na kome je 24. juna 1945. godine bila održana Parada Pobede, na kojoj je maršal Žukov, zajedno sa maršalom Rokosovskim, jašući na konju, izvršio smotru pobedničkih ruskih trupa, pod čijim su se nogama nalazile poražene i zarobljene, po zemlji pobacane i pogažene zastave nemačkog Vermahta.

O ispravnosti Klikovljeve svetogeorgijevske stvaralačke intuicije svedoči i pismo koje je maršal G. K. Žukov primio od jedne Ruskinje pedesetih godina XX veka:

„Dragi Georgije Konstantinoviču! Nije slučajno dan Georgija Pobedonosca pao na Pashu, onda kada je osvojen Berlin. Dan vašeg Angela! Drevni ruski praznik! Georgije Pobedonosac je sakrušio aždaju, a vi ste, Georgije, sakrušili aždaje našeg života Hitlere i razne Berije…“

Zanimljivo je, u vezi sa ovim, i to da se u Žukovljevom ličnom imenu Georgije i, po ocu, Konstantin[ovič], na neobičan način, projavila očigledna, premda tajanstvena, duhovna veza i sa tajnom Svetog Georgija koji je pobedio aždaju-rimskog imperatora Dioklecijana, i sa tajnom Svetog cara Konstantina koji je pobedio aždaju paganske imperije i paganstva. Od dana kada je svojim čudesnim javljenjem spasao sevastopoljske ribare, Sveti Velikomučenik i Pobedonosac Georgije ne napušta svoju, Hristu vernu, Svetu Rusiju i mnogostradalni ruski narod, o čemu svedoče brojni, znani i neznani, opisani i neopisani slučajevi čudesne pomoći Svetog Georgija ruskim vojnicima u ratovima u XX veku, od Prvog svetskog rata do Velikog otačastvenog rata, kao i ratova u Avganistanu i Čečeniji…

Preuzeto iz knjige „Sveti Đorđe – vitez Boga Živoga“