MESTO ZA LEČENJE DUŠE

Takozvana „Doktorova kula“ je verovatno prvi objekat u Srbiji korišćen u zdravstvene svrhe, a sigurno prva psihijatrjska bolnica na Balkanu. Zato ju je država, još davne 1965. godine, utvrdila i zaštitila kao spomenik kulture od velikog značaja.

 

Više puta sam čitao o „Doktorovoj kuli” nekada – „domu gde se čuvaju i leče s uma sišavši”, a posebno mi je ostala u glavi slika te bolnice opisane u sjajnoj knjizi „Luzitanija”, koju vam iskreno preporučujem, autora Dejan Atanackovića, dobitnika Ninove nagrade, ali tek danas, primetivši da je Beograd pust, odlučih da je i obiđem…

doktorova kula

Vito Romita, italijanski emigrant, došao je u Srbiju 1823. godine, uprkos tome što je bio samouk, postao je lekar beogradskog vezira, od koga je i dobio 6,5 hektara zemlje na padinama zapadnog Vračara, na bregu Guberevac, gde već 1824. gradi za sebe, tada, najlepšu kuću sa ordinacijom, a zbog lučnih prozora kao i nesvakidašnjeg izgleda na brdu, povučena od grada, narod je naziva „Doktorova kula”. Te godine Vito postaje lekar kneza Miloša, za mesečnu platu od 560 groša, ali i lični učitelj njegove ćerke Savke koju, između ostalog, podučava sviranju klavira koji je on, te godine, prvi u Srbiju doneo.

Nešto kasnije, kuću sa ordinacijom preuzima njegov zet, Bartolomeo Kunibert, takođe lekar, a nakon smrti Romite, 1837, porodica u nemogućnosti da održava kuću i imanje, sve prepušta knezu Milošu. Od njega ovo zdanje nasleđuje knez Mihailo koji je koristi za smeštaj vojnika sve do 3. marta 1861, kada je potpisao ukaz o osnivanju „Doma za s uma sišavše”, a već 3. avgusta, iste godine, nakon renoviranja, Dom je bio spreman da primi prve pacijente.

Za upravnika je imenovan dr Florijan Birg, a dvadeset tri dana kasnije, primljena je prva bolesnica, Kata Đermanović iz Šapca čiji je slučaj toliko interesantan da se samo o tome može snimiti film.

Trideset pet godina kasnije, tačnije 26. avgusta 1896, povodom godišnjice, organizovana je prigodna svečanost, u prelepom dvorištu bolnice. Domaćini su bili tadašnji upravnik dr Jovan Danić i „sekundarni lekar” dr Vojislav M. Subotić koji je ovim rečima pozdravio okupljene goste, kolege i bolesnike:

„Dom ovaj, nekada „Dom za s uma sišavše”, a sada „Bolnica za duševne bolesti” delo je blaženoupokojenog kneza Mihaila – kneza mučenika. Njegov um zamislio je, njegov genije hteo je, a njegova volja to i ostvarila, da se „s uma sišavši” ne potucaju od nemila do nedraga, no da se svi u ovo zavedenije dovedeni s uma sišavši po propisu medičeske nauke čuvati i lečiti imaju, kako od zbunjenosti tako i od druge u tom stanju došavše bolesti… Želim bolesnicama i bolesnicima našega doma, da im se um rasvetli i razum povrati, kako bi život svoj van mraka, u svetlosti provodili.”

Čim sam kročio u dvorište, zapljusnuo me je nesnosan smrad koji je bukvalno štipao za oči, a preda mnom se našao prizor ravan scenama iz najstrašnijih horor filmova. Krš i lom, đubre, gomile ustajalih, ubuđalih krpa i papira… Dvorište – smetlište.

Zgrada je ruina sa izlomljenim prozorima iz kojih vire kartoni bolesnika, a jezivi muk razbija jedino škripa razvaljene drvenarije. Obilazim objekat, zavirujem kroz prozore, prilazim vratima gledam da li su otvorena, iznad njih visi naša zastava kao da je upravo sa ratišta doneta, kad odjednom, kao grom iz vedra neba, odnekud, opor muški glas mi preseče misli, a u stomaku grč:

„Zatvoreno. Ovi ludaci zatvorili, ne daju da se uđe.”

Kad se tad nisam šlogirao nikad neću. Okrećem se unezvereno, pokušavam da utvrdim odakle i ko to govori, čini mi se da je iznutra, gledam gore, dole… Kad, u jednom momentu, kroz prozor malog objekta, koji je isto ruina, a stoji tik uz „Doktorovu kulu”, naslućujem čovečiju siluetu u mraku. Prilazim polako i sada se već nazire muškarac koji stoji nasred male prostorije gledajući u dvorište ka meni. Svašta mi je prošlo kroz glavu, ali kada sam zapazio da je čovek bistrih očiju i sveže obrijan, priđoh bliže polomljenom prozoru, te ga uz pozdrav upitah ko je i šta radi tu.

– Ovde živim, ovo je moja teritorija – uz blagi osmeh mi odsečno odgovara.

– Izvinite, koliko dugo živite ovde, odakle ste…? – započinjem razgovor sa njim.

– Iz Kosovske Mitrovice sam, ovde živim već nekoliko godina, nemam vrata ni prozore, ali šta će mi, nemam u stvari ništa, sakupim okolo malo hrane, evo imam jedino krevet, tu spavam – pokazuje mi iscepan dušek na betonu koji mi izgleda kao da je vekovima bio na nekom bolesničkom krevetu. Zadah koji dolazi iz te prostorije je više nego toksičan, a još je pomešan i sa strašnom vlagom koja bije iznutra. Pitam ga za ime, da li dolazi neko ovde, ko koristi ovaj objekat…

– Zovem se Islam Islami, deda mi dao ime kao i prezime, ovde nema nikoga, jednom godišnje naprave neku gužvu pa noću dođu neki ljudi i to je sve – posle sam shvatio da misli na „Noć muzeja”. Pružam mu kroz prozor voće koje sam imao u kolima, te se pozdravljam i rastajem sa njim kao sa pravim domaćinom.

Dragi prijatelji, i deset Interneta bi bilo malo da se predstavi vrednost „Doktorove kule”, da se iznese sav istorijski zapis koji prati događaje i ličnosti vezane za ovu bolnicu – možda prvi objekat u Srbiji korišćen u zdravstvene svrhe, a sigurno prva psihijatrjska bolnica na Balkanu. Zato je država, još davne 1965. godine, „Doktorovu kulu” utvrdila i zaštitila kao spomenik kulture od velikog značaja, te ona i brine i upravlja o njemu, što se iz priloženog i vidi, ali ako su naši preci još 1889. mogli da izdvoje iz budžeta 4029 dinara i 68 para za opravku i sređivanje ovog monumenta, pa valjda mi možemo, ako ništa drugo, jednu metlu i četku… Ali naravno, pre toga, pod uslovom, kao što dr Subotić u svom govoru reče – „…da im se um rasvetli i razum povrati..”

Piše: Živojin Žika Petrović

Naučna TV