HODAJ, HODAJ, MOLIM TE…

I večeras sam umorna da bih pisala ovo pismo, ali hoće li doći sjutra? Ko može garantovati? Ako osvane, obećavam, na posao ću ići pješke da pomirišem sunce… U pluća ću smjestiti jutro i u zenice svjetlost. Hodaj, hodaj, molim te…

 

Poznavala sam divnu, mladu ženu koja je govorila: „Svaka žena u životu treba da uradi tri stvari: da posadi drvo, rodi dijete i napiše knjigu. Ostalo mi je još samo da napišem knjigu, a materijala imam.” Tokom praznika se radovala sa porodicom, a od skoro isti protiču u tuzi bez nje. Preminula je… a nije napisala knjigu.

hodaj

Imala sam velikog čovjeka za prijatelja. Godine nije brojao, premda bijaše u osmoj deceniji. Hodao je planinom, radovao se stazama novih saznanja i iznad svega novim prijateljima. A onda se jednog jutra probudio ne znajući da je to posljednje i da će se u isto vrijeme sjutradan skupiti porodica i prijatelji da mu se srcem poklone. A htio je da u sljedeću nedjelju vodi prijatelje na novu planinu. Htio je da pokaže nešto novo i ispriča nešto zanimljivo. Ali nije stigao…

Neki ljudi se bore da žive, dok drugima život ne znači ništa. Jedni izgaraju u vatri svog bivstva, dok drugi ne znaju šta će sa njim. I onda, dosta često, ovi prvi izgore u vatri želje, dok drugi ostanu da životare u pepelu sebe.

Dok pokušavam da ti otkrijem misteriju sopstvenih sjenki, pitaš šta me je naučilo zahvalnosti. Odgovoriću ti, to su ljudi koji svakodnevno napuštaju ovaj prekrasni svijet. Kad pomislim na te ljude i njihovu želju da bar još par sati provedu u zdravlju i jurnjavi svakodnevice – shvatim koliko treba da budem zahvalna što ja imam sreću da budem dio nje…

I večeras sam umorna da bih pisala ovo pismo, ali hoće li doći sjutra? Ko može garantovati?

Ako osvane, obećavam, na posao ću ići pješke da pomirišem sunce…

U pluća ću smjestiti jutro i u zenice svjetlost.

Hodaj, hodaj, molim te…

Ostavite komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.