SOTIR TOMIĆ

 

Sotir Tomić, pa u Leskovac
Grad,

sotir tomić

-Sotir Tomić majko, Sotir, pa lu Leskovac!!!
S golemi brci, leptir mašnu, belu košulju,
-Golem sako: mikado.
-Cokule , crne, s kremkasto uokvirene, smeška se.
-Tražiš li posao!? A!?
-Tražim!..: -vikam mu od zort.
-Pa, nađe li ga, a!?
-Jok!
-Neće me zaposliv-Imamv neku zabranu, memorandum, takoj!
-Ti otkud se stvori!?- pitujem nekadašnjeg gradonačelnika na grad Leskovac.
-Eve, otvori, se vremenski čep, namrštiše se oblaci, iznad opštinu, poče da seva pa da grmi, i ja se s tej munje spusti ovdenak , da me ti provedeš, kroz Široku Čaršiju!!?
-Važi gos’n gradonačelniče!-Će me vodiš kod Tonkićevu Palatu,
-Ću te vodim!- vikam mu.
-A kod Garetovu Palatu!?
-I tuj!
-Ček’, ja da naručim čeze, špediter, da ne odveze do tam’!!’?(
-Toj nema!!!-vikam mu lasno.
-Kako!- začuđen Sotir Tomić
-Kako!?
-Pa tako eve ga taksi, žuti!!!
-Takoj se voziv s’g Leskovčani
Aaaa!?-zeva…
Onako šokiran.
(ulazimo oboje u taksi, a gos’n Sotir Tomić, jedan od gradonačelnika, poče da štavka, brci, golemi i da mi se podsmevuje, pod brk).
Dulence, Dulence.Takoj te vikav!?
-Otkud znaš !?
-U be’, mi sve znamo, tamo gore i strogi smo, ko ovija dole na položaj, sa autoritet.
Pogotovo, ja ko gradonačelnik.
„Ali Vi niste više gradonačelnik grada Leskovca!!
To je nekad bilo, u Zlatno doba, Slavujevo, kako se vika, kad ste imali i taj građanski i industrijski procvat.
-Da neje bilo bombardovanje 6.septenbra, 1944.godine, od Saveznici, Englezi, bija bi Leskovac b’š, ko Mali Mančeszter.,
-Bija bi!. –potvrđuje, i Sotir Tomić.-
-Nego pričaj mi , kakvo ti zanimanje treba.
Pa da metem s metlu po neku školu
S grabovu li metlu!?
-Nema više toj, gos’n Sotire, s’g, sa zoger, i briska s’m se namišća guzica, na tam’, na vam’, ko lađa, i č’s, se prebriše hodnik.
-Toj žensko zanimanje!“- ko te neje sramota, toj od mene da iskaš!?
-A žene što voziv, taksi, one su sa ženska zanimanja!?
-De, de, dobroo!!!
-Ne se ljuti, dođi u ponedeljak, da te upišem u tefter, da te zovnev na rabotu, u Josif Kostić.
-Josif Kostić,se renovira.
-Kako pa toj!?-. Toj najstarija, škola, Josif je bija oficer. Koe pričaš!?
Dulence, s’g me iznervira,.
Haaa!
-Koe napraviše od Tonkićevu Palatu!?
A be, butik,ovej, gradske drusle, s’g, se tuj, pirlitaju, …depiliraju dlačke, bio je nekad, i hotel Dubočica.
-A, eve gu Garetova Palata…
-Nju su gu malko promašili boju, na fasadu, al’, nova,.
K’va je bila skršena, posle bomardovanje, s’g je arno!:.
-Arno, arno, gos’n Sotire, i kad već produžismo dalje, njemu se sloši i reče
„Ja ne mogu dalje, ja ne mogu dalje!. Ja ne mogu dalje.
Haaaa!: Koe napraiše s moj Leskovac, kam ga stari, vrćajte mi stari Leskovac!
Vrćajte mi stari Leskovac“! i takoj se izduži, s glavu na suvozačevo sedište.
-Taksista stade, i ja se uspaniči, poče da vikam:“zovite hitnu, zovite hitnu
-Razboravise, zadremaja sam na trosed, ispred svečanu salu,u opštinu, dok sam čekao koncert, violinistiknja…
-Zagledan tako u crno belu sliku gospodina Sotira Tomića jednog od gradonačenika grada Leskovca.