(O)DOLASCI

Priznaćete, nema stvarnije sreće od one koju si sam izgradio, one do koje si sam došao, od one do koje si hodao uzdugnute glave.

 

Kada bi me pitali da li se računa život koji stoji u mestu, odgovorila bih ne. Čemu služe životni krugovi i da li smo rođeni da svoj život provedemo na poznatim i ustaljenim mestima? Da li od bliskih ljudi možemo otići ili su odlasci zapravo otvaranje puta novim dolascima?

odolasci

Padala je kiša. Kaže mi juče drugar kako voli ovakvo vreme. Tada  svet deluje usporenije. Život nas toga jutra nije usporio. Stajale smo na aerodromu i čekale odlazak. Knedla je skakala u grlu, spremna da izleti zajedno sa suzama veličine graška. Setila sam se kako mi je govorila da sam kao dete, u trenucima plača, imala najveće suze. Sada se smejemo tome, jer je dalje  tako. Oči se zamagljuju. Rastajemo se prvi put. Pomislim, dobro je. Videćemo se uskoro. Hoćemo, ali je teško ostati jak. Ponavljam u sebi: „Budi jaka, budi jaka, budi jaka.“  Grlim je. Grli me. Kao jake smo. Kao smejemo se. Prolazi prvu kontrolu karte. Ispred nje je još jedna, pasoška. Neljubazna tetkica prilazi da me opomene da sam prošla dva koraka napred, više od dozvoljenog. „I, još nešto gospođo, vidite li ovu žutu crtu. Iza nje stanite.“  Njena koleginica joj odgovara, „Ma, dobro. Nije važno.“  Pomislim kako je neljubazna. Pomerim se blize žutoj crti. I dalje joj mašem. Čitam joj sa usana. Kaže mi da idem, da ipak ona mene isprati. Okrećem se i odlazim. Pet koraka napred. Okrećem se ponovo. Nema je. Otišla je. Spuštam se pokretnim stepenicama. Čak ne mogu ni da hodam. Spuštam se. Ne idem ni napred, ni nazad. Gde je sada ljubazna damica da me vrati korak dva unazad? Ovde je tako. Vraćaju te samo unazad. Baš tu, iza linije. Ni slučajno nije dozvoljeno iskoračiti unapred. Ona je to učinila.

Ulazim u taksi. Nasmejana jer znam da je učinila veliki korak. Korak ka novom životnom ciklusu. Život i jeste krug. Samo što retki imaju snage da izađu iz jednog kruga i započnu drugi, lepši i bogatiji. Ne pišem o počecima. Svaki početak je teži. Zato što se rastajemo sa jednim svojim starim delom. Ali od bliskih ljudi nikada ne odlazimo. Nosimo ih sa sobom. Preko crte, preko pravila, preko ograničenja i preko hiljade kilometara. Nosimo ih i oživljavamo u mislima, rečima, i pokretima. U duši. Kada se susretnemo duše će same prelaziti sve odlaske. One će slaviti dolaske jer se nije ni odlazilo. Samo se u trenucima stvaranja sreće bilo na različitim neustaljenim mestima. I u tome je čar života. Znati da te tamo negde, iza nekog brda, iza nekog prozora  čeka i moli se za tebe i sve tvoje.

Priznaćete, nema stvarnije sreće od one koju si sam izgradio, one do koje si sam došao, od one do koje si hodao uzdugnute glave.