Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Kolumna

Diplomirani eksperti – brlog neznanja

STRUČNJACI ZA SVE I SVAŠTA

Naša svakodnevica su raznorazni diplomirani eksperti koji sa vrlo malo znanja rešavaju određena pitanja i probleme. Svojim eskpertskim objašnjenjima, stručnjaci za sve i svašta vrte se u začaranom brlogu neznanja.

 

Piše: Žana Alpeza

žana alpeza

U poslednjih desetak godina možemo na svakom koraku uočiti kako se reklamiraju neka nova zanimanja. U stvari, i to u takvim količinama da je toliko novih tzv. „zvanja“ servirano da se ne možemo odlučiti kod koga da potražimo uslugu ili pomoć.

diplomirani eksperti

Javili su se eksperti od raznih vidova psihologije. Više ne možete ni vidjeti potpis psihologa ili neuropsihijatra, već su ta zanimanja sakrivena iza termina „terapeut za ovo“, „terapeut za ono“, „self-help“ i slično.

Kada se odlučite otići kod psihologa, pa odete pre toga proučiti malo online u kojem gradu je tko, na mreži vam počnu iskakati informacije da ne znate više što je ispravno.

Škole i institucije niču u restoranima

Naša država nakon devedesetih otvorila je toliko privatnih fakulteta i škola, da su te institucije nastale skoro preko noći. I dobro zarađivaju. Vi imate npr. srednju strukovnu školu sa pravom javnosti gdje oni sudionici koji recimo nisu završili školu dođu i upišu se i za koji mjesec dođu do diplome sa četverogodišnjim zvanjem. Pa još ti koji idu dalje, recimo na privatne fakultete, naravno da imaju svojih prednosti, no međutim „ispeći znanje“ u ovakvim institucijama je doista mala vjerovatnost za to. I što je najtužnije od toga, ti koji su završili visoke škole sutra će se zaposliti kao nastavnici ili profesori i prenositi „stečeno znanje“ idućim generacijama. Strašno. A tek gdje su neke od ovih institucija nastale – u restoranima, iza raznih uglova – ne može čovjek da povjeruje.

Zašto je to tako?

Nepojmljivo je da jedna mala država treba toliko privatnih škola. Imate univerzitete, fakultete koji imaju dovoljno kapaciteta da prime studente, no ovdje je riječ zapravo o sasvim nečemu drugome. Kroz otvaranje ovih škola, vlasnici dobro zarađivaju, narod je postao „lijen“ da se kvalitetno obrazuje, pa majke i očevi šalju kćerke i sinove u ove institucije da završe, bitno je da u rukama mašu diplomom. Jer ionako će se tata pobrinuti za to da posao pronađe. I evo je nova generacija „diplomiranih eksperata“, od ekonomije, menadžmenta, turizma…

Pa kćerka kaže: „Ja sam završila MBA“ i tako pokupila čitavu pamet svijeta. Ne možeš joj prići, ne prestaje mahati diplomom koja je stečena „krvlju i znojem“.

Oni sa dubljim džepovma šalju svoju djecu na ove tzv. svjetske „international school“, pa to onda daje dodatnu dimenziju, jer u diplomi piše da je završila/o International School for…“? I tako se vrtimo u brlogu NEZNANJA!

Generacije kvalitetnih akademika, profesora i ljudi od znanosti se polako zaboravljaju, polako stare, tko više želi slušati ćelavog starca, kada ovamo imamo novopečenu damu sa svijetskom diplomom. Sa njom će nam približiti kako se to tamo uči i kako se to tamo živi. Jer ovi ne znaju kako se to radi u svijetu.

Otuđeni intelektualci!

Meni je najžalosnije od svega, čak niti ovi novopečeni „diplomirani eksperti“ mi ne smetaju, jer ipak će vrijeme pokazati kvalitetu, već ovih profesora, akademika, koji se polako „OTUĐUJU“ ili bježe. Mogu samo zamisliti kako je njima to sve gledati. Ali,oni ne bježe negdje iz države već se polako, potajno i tiho, udaljavaju od ovoga svega, jer duša počne boljeti, ulagali su toliko u generacije, u sebe. Vide da je država, vodstvo, politika ili tko već omogućio da se ovaj „Brlog Neznanja“ širi kao epidemija. I ustvari oni postaju nemoćni da im se glas čuje, da ih netko posluša, pa kada sretnete nekoga od profesora počnete razgovarati sa njima, i vidite u očima koliko ih to boli. Ali zbog svega, očito im je ostala jedino ovo mogućnost da se sklone, da nađu nove hobije. Neki su i puno aktivni pa pišu, skromnim pisanjem upozoravaju na budućnost.

Teorija neobrazovanja!

Neobrazovanje danas, po Konradu Liessmannu, nije nikakav intelektualni deficit, nije nedostatak informacija, nije defekt kognitivne kompetencije, nego je odricanje od htjenja da se nešto uopće razumije. Danas kada se govori o znanju, radi se o nečemu drugom od razumjevanja. Ideja razumjevanja, nekada osnova za duhovno-znanstvene djelatosti po sebi, u najboljem slučaju prizemljuje u politički korektnoj frazi o razumjevanju drugoga kao izrazu iznuđene tolerancije.

Neobrazovanost u našem smislu ne znači, dakle, odsutnost znanja ili čak gluposti.

Tamo pa čak i u povijesnim vremenima „prosvjetiteljstva“ se vodi herojska borba protiv gluposti ljudi, koji još uvijek premalo znaju, koji su neprosvijećeni i ne znaju ispravno arugementirati, te ostaju zarobljeni u svojim predrasudama, koji podliježu stereotipima.

Znanje je MOĆ!

Znanje je moć! Ovom rečenicom je Francis Bacon započinjao projekt moderne. Počevši od razvitka modernih društava, niti u jednom se područje života nije toliko polagalo nade kao u područja obrazovanja. Obrazovanje je bilo nada radničke klase da će sa znanjem dosegnuti onu moć koju su joj uskratile neuspjele ili ipak zaostale revolucije, u stvari obrazovanje je bilo i jest sredstvo kojim treba emancipirati i integrirati grupe, npr: žene, imigrante, osobe sa invaliditetom te druge marginalne skupine.

Obrazovanje je sredstvo kojim treba sprječavati diskriminaciju, primitivizam, predrasude, glad, siromaštvo, nezaposlenost, nehumanost u svim oblicima, sredstvo kojim treba svladavati izaove koji su pred nama u budućnosti, za dobrobit onih koji iza nas ostaju.

Da li sada to radimo i kakav nam je sustav obrazovanja, najbolji ćemo odgovor dobiti u budućnosti da li smo ostali na istom mjestu ili se razvijamo?

Ostavite komentar

Ostavite komentar

Golden Sweden Bitter GIF baner 336x280

Prijavi se za Newsletter