DOKUMENTARNO O PREDSEDNIKU

Neobičan dokumentarac „Putinovi svedoci“ imao je svetsku premijeru na 53. Karlovarskom međunarodnom filmskom festivalu.

 

Dugometražni dokumentarni film “Putinovi svedoci”, Vitalija Manskog, rođenog u ukrajinskom gradu Ljvovu, obrazovanog na moskovskom VGIKU – Visokoj školi za kinematografske delatnosti, svojevremeno na položaju glavnog i odgovornog urednika dokumentarnog programa na nacionalnoj televiziji, sada letonskog građanina, počinje bajkolikom slikom zvonika pravoslavne crkve – kao neka osamostaljena kula moskovskog hrama Vasilija Blaženog.

putinovi svedoci

Sledi rez na stražara ufalčanog u topli šinjel, pred kapijom Kremlja, zatim rez na “jato” motocikala sa prikolicama na sveže počišćenom kremaljskom pločniku, koji se za nekiliko trenutaka iz neutralne formacije raspoređuju u štit koji okružije vozilo “sa registarskim tablicama broj Jedan” u kome, očigledno, sedi predsednik Ruske Federacije.

Ovaj vreli prizor sa ledenog pločnika uvod je u neobičan film, koji je imao svetsku premijeru na 53. Karlovarskom međunarodnom filmskom festivalu. Kako film teče, sustižu kadrovi iz porodičnog okrilja Vitalija Manskog, u kome 1. januara 2000. rediteljeve ćerkice i supruga Natalija ispod jelke traže poklone i radosno ih otvaraju. Na ekranu “vernog sustanara” – uključenog televizora – nije novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara ili neka slična radosna ozbiljna muzika (ukoliko “radost” i “ozbiljnost” mogu da budu sklopljene u jedan atribut) već obraćanje aktuelnog predsednika Rusije, Borisa Jeljcina, koji je odlučio da se povuče sa položaja i predlaže predsednika u v. d. statusu, Vladimira Putina.

Vitali Manski je 1999. “po zakazu” (po narudžbi) TV kanala “Arte” snimio “Privatne hronike. Monolog” iz koga je nekoliko fragmenata utkano u njegov najnoviji film – ne samo novogodišnje slavlje već intimni razgovori, nadanja i strahovanja u društvu u promenama. Dve godine kasnije, kao urednik na Ruskoj državnoj televiziji, “izvlači iz ormara” – Mihaila Gorbačova tokom Jeljcinove vladavine sklonjenog od domašaja javnosti u filmu “Gorbačov. Posle Imperije”, zatim “Jeljcin. Drugi život” i “Putin. Prestupna godina”. Ono što je preostalo posle montaže ova tri filma prikaznana tokom dvanaest meseci jedne godine, uz prizore koje je, paraleleno sa snimateljem ekipe Državne televizije, Manski sam snimao malom kamerom dok je radio portrete trojice predsednika, posle petnaestogodišnjeg taloženja postalo je gradivni element njegovog najnovijeg filma “Putinovi svedoci”. Kada nešto, pa i snimljeni materijal, odleži dugo, ili se na njemu uhvati plesan, pa izgubi osnovnu vrednost, ili stajanjem u “buradima od hrastovine” bude unapređeno u visokocenjeni i poželjan kvalitet. Kao konjak, na primer.

Film “Putinovi svedoci” Vitalija Manskog paralelno nosi primese provetrenih plesni i kristalnog konjaka. U prvom redu zato što je film potpisao autor koji je kao jedan od retkih neposrednih svedoka imao direktan pristup poslednjem predsedniku Sovjetskog Saveza i dvojici prvih predsednika Rusije, koji je prošao tehničke i sigurnosne provere da bi se približio na ljudsku razdaljinu trojici moćnih ljudi. Manski je takođe, kao službenik Državne televizije, bio i svojevrstan učesnik bitnih događaja u savremenoj istoriji Rusije, koji su doneli promene u životima građana ne samo u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza već i na globalnom nivou. Manski je, kao svedok ondašnjeg vremena, filmom “Putinovi svedoci” odlučio da ukaže na mnoge svedoke. U izjavi koju je dao Žanu Pereu, bivšem direktoru slavnog Festivala dokumentarnog filma u Nionu, “Vizije stvarnosti”, Manski govori o potrebi da se svakodnevno ogledamo. Ogledajući se, očekujemo da ogledalo povratno deluje na nas. I to se, bez sumnje, dešava, ali “da li nas ogledalo oslobađa od starenja, od pojavljivanja bora, podočnjaka?”. Manski ukazuje na činjenicu da to nije slučaj, ali da ogledalo “pomaže da vidimo kako se osećamo, u kakvom smo raspoloženju, da vidimo slučajno zaustavljenu prljavštinu na licu koji možemo oprati sa malo vode, a najvažnije je što se u ogledalu možemo da vidimo sopstvene oči i da u njima otkrijemo ponešto što je nevidljivo, a duboko u nama”.

U filmu Vitalija Manskog ogledalo je u rukama Izbornog štaba Vladimira Putina, u domu Borisa Jeljcina, dok u naručju drži majušnog unuka koga u izbornoj noći odrasli začikavaju da izgovori ime novog predsednika Rusije, u očima Jeljcinove energične kćerke, u belom telefonu kojim Jeljcin traži da čuje novoizabrnaog predsednika i da mu čestita, zatim u tom istom zanemelom belom telefonu, jer izostaje poziv, jer je “predsednik otišao iz Štaba, saglasno obavezama”, u skromnom stanu Putinove učiteljice u poliesternoj plavoj bluzi sa mašnom, u buketu ogromnih ruža koje joj je Vladimir Putin doneo kada je pred izbore posetio St. Peterburg, u njihovom nežnom zagrljaju, u njenim rečima kada mu se obraća na “ti”…

Tri ogledala u kojima su se 2002. u tri filma Vitalija Manskog ogledala tri predsednika, sada su u “retrovizoru” filma “Putinovi svedoci”. Namera Manskog je da, vozeći napred i gledajući u retrovizor, ne doživimo slučajan sudar sa fatalnim posledicama.

Pogledajte zvanični trejler ovog dokumentarca!

Izvor: Blic.rs