Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Duhovnost

Životopis Svetog Stefana Piperskog

BIOGRAFIJA CRNOGORSKOG SVETITELJA

Ovaj životopis Svetog Stefana Piperskog prepis je dokumenta koji se čuva u Arhivu Mitropolije crnogorsko-primorske. Na originalu stoji da je žitije zapisano na osnovu kazivanja jeromonaha Borivoja. Reč je o Sveštenomučeniku Borivoju Tomoviću, nastojatelju manastira Ćelija Piperska, koji je mučenički postradao 1945. godine u Sloveniji.

 

Početak životopisa prepodobnog oca našega Stefana, koji je u Piperima. Ovaj prepodobni otac Stefan bješe od Srpske zemlje, iz predjela Hercegovine, plemena Nikšića, sela zvanog Kuti.

životopis svetog stefana piperskog

Rodio se je od blagočestivih roditelja: oca i matere, plemenitih, Radoja i Marije. Oni bjehu bogougodni, pravedni, čisti dušom i tijelom pred Bogom i ljudima i svakim vrlinama ispunjeni i ukrašeni, kao što Bog voli. Bog pravedni hoćaše da se dijete rodi od pravednih roditelja, da bi se pripremio i vaspitao i da od njega proizvede ugodnika. Kada je blaženi otrok Stefan došao do dovoljnog uzrasta dadoše ga roditelji da se uči božanskim riječima u carsku i svetu obitelj, hram presvete Bogorodice kod rijeke Morače, gdje se dobro nauči i primi monaški čin, zatim bi i rukopoložen za đakona i sveštenika. On u ovoj svetinji dobro i bogougodno poživlje, služeći svetu obitelj, u svakoj poslušnosti i smirenju, podvizavajući svoje tijelo postom i molitvom, dok je došao blizu starosti.

Ali, stari neprijatelj ljudskog roda ne trpljaše vrline Svetog starca, nego učini da mu dosađuje surovi narod turski. Bješe pak blizu manastira Morače grad zvani Kolašin, udaljen tri sata, u kome življaše surovo pleme arnautsko (rod), koji mu teško dosađivahu kao i svima koji služahu u mananastiru. Sveti se ukloni od njih, željaše tišinu, koju i nađe, udalji se pet časova od manastira, u nenaseljeno mjesto zvano Trmanja, koje zavolje kao mjesto tišine, radujući se duhovno, i tu sagradi malu kolibu, koliko je potrebno jednom čovjeku da se nasamo moli Bogu, i poživlje u njoj pobožno postom i molitvom, dok saznaše varvari kolašinski za njega. Ustremiše se da ga ubiju, jer mišljahu srebroljupci da će nešto uzeti od njega. I dođoše blizu kolibe svetog starca, gledajući ga i njegovu kolibu i dim koji iz nje izlažaše. Pokušaše da ga ubiju. Ali, milostivi Bog ne dopusti da se đavolska volja ispuni. Učini te pastiri rovački po cio dan sa ovcama svojima izlažahu, pasući stado do sunčevog zalaska. Turci danju ne smejahu udariti na svetog starca, dok pastiri pođu sa stadom svojim. Ali prokletnici ne odustajući, smišljahu da ga noću ubiju. Bog i tako ne ostavi svetog pravednika i ne šćaše ga predati u ruke grešnika, već noću posla pomoć sviše. Prije sunčanog zalaska padaše oko svetog velika tama i stajaše do izlaska sunca, dok dođu pastiri sa svojim ovcama. Turci po cijelu noć tražahu starca, ali ga ne nalažahu. Tako ga tražahu i šćahu ubiti četiri dana i četiri noći, ali im bi uzaludna nada. Po cio dan gledahu ga u kolibi. Bog ga štićaše od svake napasti, kao što štiti svakog čovjeka koji ga se boji i tvori volju njegovu.

Potom starac [sazna] namjeru nevjernika i otuda pođe u predio Skenderijski, u pleme Pipere, blizu sela zvano Crnci (jedno poprište daleko) i tu nađe obično mjesto i izvor žive tekuće vode, nazvan Gospođina voda i tu sagradi malu crkvicu, na stijeni više nje, u ime Roždestva Presvete Bogorodice i hram sveti osveti i ćeliju sagradi i građevinu zidovima dobro ogradi. Manastir ukrasi dobro, koliko je to bilo moguće jednom siromašnom starcu, u kamenitom i vrlo siromašnom mjestu stiješnjenom od prokletih turskih čada. On kupi malo zemlje za manastirske potrebe, a skupi i nekoliko inoka, svojih učenika, koji su dobro služili Bogu i narodu. U manastiru, koji podiže prebivaše prepodobni starac trinaest godina, u svakoj vrlini, u postu i molitvi, čime Bogu veoma ugodi. Ljudi toga plemena, gledajući muža pravedna i sveta, poštovahu ga kao oca i učitelja svoga. Dostigavši duboku starost, predade Bogu duh, godine od spasenja svijeta 7224 (upravo 1716. g). Njega časno sahraniše i opjevaše sa svijećama i kadionicama, časno tijelo predaše grobu.

Odmah posle tri godine bi čudesni znak. Gledahu svi da na grob svetog spadaju svijeće s neba i svijetle čudno, koje u čuđenje dovođahu sve, koji to gledahu. Kratko vrijeme iza toga, javi se sveti jednom pobožnom jereju da izvadi njegovo tijelo iz mračnog groba, „i postavit jego v svjet poznanija da proslavitsja Bog u svjatimi svojimi: jakože i zbitsja“ (to se i učini). Ovaj pobožni jerej odmah ustavši radovaše se dušom, objavi braći i narodu ovo javljanje njegovo od svetoga i pođoše zajedno, radujući se, svaštenici obučeni sa svijećama i kadionicama grobu svetoga. Došavši s narodom otvoriše raku svetog i nađoše tijelo njegovo – cijelo i nerušimo „jakože šipok blagouhanij“. Tada bi velika radost po svoj srpskoj zemlji, govorahu „Slava Bogu svemogućem koji čini divna i slavna čuda u svetima svojima“ i postaviše ga u ćivot u crkvi koju je on sagradio. U njoj i do sad stoji nerušimo njegovo sveto tijelo „tvorja znamenija i čudesa velija v ljudeh iscjeljaja svaki nedug i boljezni ne tokmo blagočestivogo roda hristijanskogo; no i agarjanskogo“. Posle ne mnogo vremena (pošto minu malo vremena), po prestavljenju svetitelja, dođe neki jeromonah Jov, iz rovačkog plemena, koji bi nasljednik tog manastira. Ostavši neko vrijeme u tom manastiru, imajući narav zmije i lukavo srce, skupi svoje plemenike zle i lukave ljude slične sebi i skupi sve imanje manastira svetiteljeva: ovce, volove, pčele i posuđe, i sve što još imaše i pobježe u svoje pleme. Ali, Bog po molitvama svetog Stefana učini divno i brzo čudo. Pusti silni vjetar zvani sjever sa snijegom i hladnoćom u pustom mjesto zvano Trmanje, gdje okajani jeromonah Jov zlo ispusti svoju dušu, dok njegovi plemenici ostaše, podnevši mnoge rane. Posle toga pak sve pokradeno vratiše manastiru. U to vrijeme bješe u mananistiru Moračkom neki blaženi muž i duhovni otac Filotej, po imenu, koji je bio ispunjen svakim dobrim djelom. On vide bezdjelna okajana Jova u snu crna kao furuna i reče mu blaženi Filotej: „O Jove!“ On mu reče: „Oče Filoteje, svi smo crni i okajani i ja i moja družina, koja je sa mnom lukavila sveti manastir, koji ga pokradosmo, teško meni!“

Potom posle dugo vremena iz daleke zemlje dođe neki đakon u manastir Svetog Stefana i osta u njemu malo vremena /dana/. Iskušan bi đavolom i svojom zlom prirodom da ukrade svetitelja. Jedne noći sam uđe u svetu crkvu i uze svetitelja iz ćivota. Niko pak nije vidio, niti znao, i on postavi svetitelja na zemlju. Obavijena ponjavom, iznese ga iz crkve. Sveti se dade đakonu jedan čas nositi, a posle ga ovaj ne moga podići sa zemlje, ali se trudio za to ne iz pobožnosti, već srebroljublja radi bezumnik. Mnogo puta pokušavaše podići ga sa zemlje, ali se uzalud truđaše i ostaviv ga šćaše u svoje otečestvo da bježi, ali Božja sila i čudesa svetitelja ne dopustiše mu ni jedne stope dalje kročiti. Gle čudesa svetog starca, bogougodnog Stefana, koji i nevoljna prinudi đakona da čuva sveto njegovo tijelo i tako osta stojeći na nogama od ponoći do podne.

U to pak vrijeme bješe nastojatelj svetog manastira iguman, neki Stefan zvani Stamatović, bleženi muž koji ustavši rano da po običaju čita manastirsku jutarnju molitvu, i pozva đakona kao strana došljaka ali ga ne nađe. Uđe u svetu Crkvu i nađe ćivot, ali svetitelja ne nađe. Tada sazva svo bratstvo i ubrzo poteče u selo bližnje Crnce zvano i kaza svima ljudima što se desilo. Tada svi oni, žalosna srca i plamenorastućim gnjevom ispunjeni, odmah se uputiše poteći u sva okolna mjesta oblijećući do podne „kao krilate ptice“, koji ga skoro i nađoše i obradovaše se velikom radošću. Jedna je radost bila zbog toga što su našli svetitelja a druga zbog njegovih čudesa, koji je kradljivca svetinje i nevoljna svezao da ga čuva. Tada pak iguman sa svima ljudima gnjevom i jarošću ispunjenim dođe i hoćahu da ubiju lupeža. Ali, o čuda svetiteljeva!, premilostivi Bog molitvama svetog Stefana koji ne dopusti đakonu da bježi, sada umilostivi igumana i svu bratiju i ljude da mu ni jedne hulne riječi ne reku. Vratiše se svi zajedno u manastir svetog Stefana, radujući se i slaveći Boga i svetog Stefana, takvog svoga ugodnika i čudotvorca, koji čini divna i slavna čuda. Đakon pak pokajavši se dobro za svoj grijeh osta malo vremena /dana/ pa otide natrag. Svetitelj pak bi časno položen u ćivotu svome, gdje se i do sad gleda čineći mnoga čudesa. „Iscjeljaja vsjakuju nemošč v ljudeh i do sego dnje neprestano točit iscjeljenija mošči jego svjatija: vsjakomu vjeroju i ljuboviju prihodjaščemu”.

Molitvami svjatago čudotvorca Stefana, ugodnika tvojego: Gospodi Isuse Hriste, Bože naš, pomiluj i spasi nas. Amin.

Ostavite komentar

Ostavite komentar