DARIO DŽAMONJA

Dario Džamonja (1955-2001) bio je bosanskohercegovački pisac, novinar i kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Oslobođenje, Kolumnista i urednik u časopisu Lica.

 

Šetajući ulicom „Junaci bez ulica“, sa štampanim primerkom Slobodne Bosne, prilazi mi u susret sa ispruženom rukom i blagosilja me:

dario džamonja

– Da si živ i zdrav! Da si živ i zdrav sto godina! Tu je raj! Gde su bogati? (Valjda je mislio na milosrđe)

Starost je pakost, šta će mi toliko, sto godina!? Ne dajem mu, i otkrivam u sebi tvrdičluk, jer već sam potrošio konvertibilnu marku, kod visoke crnke, koja kao da mi viče, malo me frustrira, ne obraćam pažnju, mislim da je to zbog nekog mog greha.

Idem dalje ulicom „Junaci bez ulica“, hladan vetar s Miljacke hladi me i ulazim u kafanu „Šetalište“. Zapravo pitam: Je l’ slobodno?!

Dario Džamonja, s osmehom mi kaže: Jeste, kolega!

– Kako smo kolege!?
– Pa, i ti nešto pišeš Dojčinoviću, je l’ da!
– Pa, da, kažem mu, istog smo zanimanja: Genijalci! (Ha, ha, smeškam se, godi mi epitet: genijalci!)
– Po nacionalnosti si prezimenjak? Nemamo isto prezime, ali u biti (osnovi) je to to! Jes!?
– A, je l’ znaš da ćeš dobiti nagradu Veselina Masleše za prozu, ako nastaviš tim ubitačnim tempom!?
– Ne znam, kako do knjige, tvrdičluk je to, kao ja s prosjakom sa ulice, koja se po tebi zove.
– Imaj strpljenja, sazrićeš i za knjigu, izliće se u sekundi, vjeruj mi na riječ! Zašilji olovke i skuhaj bokal kafe i vidjećeš!
– Nego, ti si junak, uzeo si honorar za priču („Alo! -Novine“, uvek se rado setim nje)
– Džabe, kad gubim zdravstvenu knjižicu, kad me zaboli zub moraću ispočetka.
– Znam kako ti je.

Kaže mi Džamonja mukotrpan je to proces.

– Nego, ne hvališ se, matere ti, dobio si nekakve knjige, bestselere za kreativnost (objavljenu priču i pesme u „Novoj Našoj reči“)
– Jes’ vala, jednu upravo završavam od Gijom Muso „Ako sutra ne postoji“.
– Prevrćem se po krevetu, do pola tri, budim se u pola deset.
– Znam, tako genijalci spavaju, kaže mi Dario Džamonja.
– Ipak, od svega mi najteže pada, samoća.
– I meni. Prvih sto godina je najteže!!!