Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Kultura

Maglić u venama (putopisna reportaža)

MAGLIĆ U VENAMA

Prijevor ostavljamo onakvog kakvog smo i zatekli. Natmuren, zamišljen i sam sebi dovoljan. Maglić se prekrio dodatnom količinom oblaka i magle, ostavljajući nam nenapisan poziv, da dođemo ponovo.

 

Munjevito zbrisasmo iz Beograda. Petak je veče, 22 sata. Svi su već spremni za vikend žurku. Ibarska magistrala se otvorila za lakšu vožnju. Poluprazan i polumračan put je domaćinski pokazao sve svoje dobre strane. Loše su ostale u mraku. Željkov mercedes je klizio ka Valjevu. U stvari, ne baš konstantno klizio, jer su ispred Valjeva iskopani pravi rovovi na jednoj dionici, pa je bilo malo drmusanja i procjeđenih psovki. Centar Valjeva je  vrlo živahan. I ovdje je žurka uveliko krenula. Skockani, mladi i raspoloženih osmjeha, valjevčani su okupirali šetališta.

maglić

Penjemo se preko Debelog brda, na stranu Bajine Bašte. Petak se već zabio u subotnji početak. Serpentine raznose zvuk škripavih guma. Evo je i Drina! Svjetluca u mraku, kao u igri skrivalice. Bajina Bašta je zaspala. Samo na benzinskoj pumpi, par sanjivih pogleda, dok marširamo grupno do WC-a. Bešike i prostate uredno funkcionišu. Put preko Tare za Kremna, malo slabije. Opet rovovi, spremni za krpljenje. I pored naprezanja da ostanem budan, glava počinje da propada ka grudima. Trzam se kao uboden iglama. Evo ga, Kaluđerske bare, pa Kremna, Mokra Gora. Na granici nikog osim graničara. Policajac pita:

-Dokle vi?
-Na Maglić. Planinari.
-A, planinari! Pa imate na Tjentištu rok festival, pa svratite.
-Naravno. Hvala! Zapjevaćemo i mi nešto na vrhu.
-Samo tiho, ima gore međeda.
-Pa, njemu ćemo pjevati na uvce…
-Onda, sa srećom.

Do Višegrada, skoro da nije bilo nijednog auta. Željko je potpisivao Mečku, novim gumama. Andrić grad se šepurio noćnom odeždom, koja mu je vrlo dobro stajala. Dva tipa su se ljuljuškala u hodu, hvatajući polupijani zalet ka kućama. Ispod ćuprije, Drina je ponovo  svjetlucala odrazom noćnih svjetiljki. Usput je mokro  dodirivala mjesta poput: Međeđe, Ustiprače, Goražda, Foče. Dodir noći je stvarao osjećaj praznine.

Iz polusna upadosmo u Tjentište kao fantomi mraka. Svitanje je tek nagovještavalo svoj silazak sa nebesa. Jedva potrefismo odvajanje za Prijevor. Ulazimo u NP Sutjeska kao u do pola ispričanu priču. Ovde je put pravljen rupama, sa pomalo asfalta. Već prema Dragoš sedlu je malo bolje. Nema asfalta, samo makadam i blato.

Vožnja kroz šumski tunel, stvara osjećaj da si stigao na kraj svijeta. Ali ima još malo, eto samo tu, iza ove ili one sledeće krivine. U tom se pojavi proširenje na Dragoš sedlu, sa svim putokazima, koji su provirivali iz magle. Jutro samo što nije. I ova grupa planinara, okupljenih osam, samo što nije… Zaspala.

Uskačem u komade opreme, zijevajući kao majmun iz porodice lijenjivaca. I ostali su u tom fazonu par minuta. Ostavljamo Željka da napokon ovjeri zadnje sjedište i zasluženo odspava. Spustismo se do vidikovca Bešikta. Ulazimo u šumu kao u crkvu, lagano sa pobožnim pogledom na prizore koji se pomaljaju iz magle. A skrivala je svašta! Sa samog vrha se čuo huk vodopada, čiji pad  vidjesmo kao tanku traku. Tjentište i dolina heroja su obučeni u sivi kostim gustog tkanja. Gledasmo maglu kako se kao ogromni pauk kreće u svim pravcima, čas se podižući ka vrhovima, čas se kidajući u komade, u čijim se prazninama pomaljalo jutro, mokro i modro. Stajasmo neko vrijeme u potpunoj tišini, sluteći da se u ovakvom ambijentu, nekad davno stvarao svijet, ali bez prisustva ljudskog roda.

Obrisi donjih dijelova Maglića, Volujaka i Zelengore su se pomaljali vrlo stidljivo, samo do koljena. Sve ono gorostasno napao je onaj pauk, svim raspoloživim snagama. Valjda će nam se Maglić bar malo raskopčati…

Izađosmo nekako na put, kao omađijani. Stakla na kombiju zamagljena. Željko je našao put u nirvanu.

Mi potražismo put kroz prašumu Perućicu. Jedna staza je vodila do one trake od vodopada Skakavac. Staza duboko ukopana u prašumski milje. Pera Djetlić povremeno remeti nestvarnu tišinu, udarajući ritmično kljunom u stablo jele, gore negdje pod nebesima. Tek tada shvatismo da sve što treba reći, dovoljno je i šapatom. Miris mokrog lišća titrao je oko nosa. Svi se složismo da valja ići do samog vodopada. Posle nekog vremena, potrefismo odvajanje, čija staza se na nekoliko mjesta gubila, pa iznicala na neočekivanom. Već kad se približismo visokoj stijeni, začu se i potmuli huk. Strmoglavo spuštanje klizavim putićem je na momente isključivalo svaki vid romantike. Hvatao sam se i rukama i nogama za grane i tanka stabla, proklizavajući duboko, dole gdje kao da nema dna…

Grandiozni proizvod prirode se obrušavao sa stijene visoke 75 metara! Nečuven huk, tutnjava i lelek! Sve to uz pražnjenje vodenog topa, koji je posipao sve oko sebe, kao priličan pljusak. Poslednji dio staze kroz lišće „slonovih ušiju“, završio se epicentrom vodenog pada. Pokidano stijenje i zaobljeno kamenje je govorilo o silini padajuće stihije. Imali smo sreću, jer takav prizor je proizvod žestokih kiša u nekoliko poslednjih dana. Tako je to kad uplatiš za dobro vrijeme, preko info stana! I to do 20-og u mjesecu. Nema da omane vodopad…

maglić 2

Od silne buke niko nije ni pokušao da izusti ni riječ. Aleksandar i Petar su igrali pantomime. Goran i Nataša su ubrzano fotkali. Na oči i uši gomilala se otežala ljepota. Mali čovjek je stajao opčinjen velikom predstavom prirode. Na tren je mali čovjek osjetio koliko je mali…

Popeti se istom stazom natrag je bio priličan poduhvat. Opet kao onaj četveronožni frend, grleći sve za šta se možeš uhvatiti i pridržati, nekako izbauljasmo do lijepe zaravni. Vlaga u vazduhu, kapi sa lišća i znoj ljudskog tijela, pomiješali se u jednu dozu preobilnu za jadna pluća. Dobar odmor je to ,donekle otklonio. Ostatak prepješačismo u blago čavrljajućem tonu. Na izvoru voda dobija svoj pitomi oblik. Umivanjem i naša lica izgubiše malo od divljeg…

I Željkovo lice je prilično sinulo, posle nekoliko sati sna. Valja nama do Prijevora. Usput sretosmo parkirane glomazne mašine. Izgleda da je bilo poravke puta. Kakav li je bio ranije!? Na zaravan samog Prijevora, napokon izađosmo iza podneva. Sa obje strane puta male naseobine šatora, raznih drečavih boja. Kao cvjetovi, vire iz polegle trave. Magla se podigla Magliću čak do pupka. Šta li nas čeka do gore?

Blaga zaravan ispod puta je obećavala malo udobnosti za naše naselje. Četiri šatora začas dobiše originalnu formu, sa ulazima okrenutim jedan ka drugom. Planinarsko pleme je na okupu. Bez ratničkih boja. Samo rumenih obraza od vjetrovite svježine. Crvena polako uzima primat. Da sve bude dobrog ugođaja, zapalismo i vatru. Vlažna drva nekako planuše, dajući dimu poseban miris. Falilo nam je malo muzike. Nije dugo potrajalo, a kiša krenu da dobuje u ritmu tam tama. Žurka je počela…

Od pet popodne pa do pet ujutru, trajala je žurka, a za muziku su se pobrinuli DJ Vjetar i DJ Kiša. Ušuškani u platnenim kućicama, pitali smo se šta nam donosi jutro. Zaspao sam prvi put u 8 sati. Probudio se u ponoć. Koncert je trajao nesmanjenom žestinom. Vjetar je u naletima naduvao šator, prijeteći da ga katapultira. Osjetih potočić ispod nogu. Vreća mokra od koljena do dna. Mokra i jakna pod glavom. Stavih suvu majicu preko, promeškoljih se i ponovo zaspah. U dva sata opet mokro buđenje. Kapi padaju na čelo. Odmakoh se od platna. Upalih lampu da pregledam vodeni krevet. Napolju se začu ženski glas:

-Halo, jeste budni! Halo, jel me čujete!?
Pomislih: kome se se obraća u ovo doba? Vjerovatno je neko stigao novi, dok sam spavao.
-Halo, da li me čujete? Do you speak english? E, jbg! Ipak mene izgleda pita!
-Čujem vas. Šta vam treba?
-Da li znate gdje su podigli šatore ljudi iz sivog kombija, koji su stigli sinoć oko 8 sati?
-Ne mogu vam pomoći. Nisam nikoga vidio. Tada sam već zaspao.
-Dobro, ništa! Hvala!

U dva ujutru se traže po šatorima? Osim kiše i vatrena vodica je tekla. Da li sam joj trebao i na engleskom odgovoriti? Hajd sad…

Sreća pa ponesoh dva peškira. Manji je bio dovoljan za odstranjivanje vode. Fenomenalna mentalna vježba. Gluvo doba, huči vjetar, gromulja kiša, a ti kupiš barice vode i cijediš kroz otvor. Taman kad isjediš, ulazi nova količina. Potpuno razbuđen, iskopah primus iz ranca, pa skuvah malo čaja. Na pakovanju je pisalo Kopaonički čaj. Hm. Kopaonik na Magliću. Nije loše. Prepustih se duvanju u šolju i laganom pijuckanju. Oko tri, opet mi se prispavalo. Sklupčah se u ono malo suvog dijela šatora i utonuh u dremež. U 4 sata više nije bilo sumnje. Noć se povlači pred jutrom. Šta li ono donosi?

Otvorih rajfešlus na ulazu, vireći u mokru stvarnost. Noć se povlači sa trakama magle i kiše koja naglo posustade. Kako sad u wc!? Zatrapkah bos po ledenoj travi. Prva kabina je tamo gdje stigneš. Dva naleta pljuska se stopiše u jedan. Olakšanje je bilo samo zbog jednog. Začuše se glasovi iz drugih šatora. Kao da su svi čekali da neko drugi ustane umjesto njih…

-Jeli, bre! Kakve te ono žene bude u sred noći? Petar promoli glavu kroz otvor šatora, šeretski se smješeći.
-Ma ništa značajno. Malo smo vježbali engleski. Kažu da se najbolje pamti oko dva ujutru.
-E fino. Neka ste malo proćaskali. Hoćemo li krenuti u šest?
-Idemo što ranije. Samo da se spakujemo.

maglić 3

Ostatak ekipe četvoronoške izlazi iz svojih kućica, mjerkajući nebo. Magla i oblaci su obećavali lijep provod. Spakovah brzo svoje mokre stvari, zajedno sa iščašenim šatorom i potrpah u gepek. Željko je budan, kao da i on ide na vrh.

-Fanđo, hoćeš sa nama gore?
-Neka, hvala! Samo vi uživajte.

Krenusmo malo kasneći, sačekavši Ostoju i Bobu, bračni par iz Brčkog . Ubrzo uđosmo na teritoriju Crne Gore i NP Piva. Staza ka Trnovačkom jezeru govori o ljepoti na svim jezicima svijeta. Polako se ukazivao i Volujak sa druge strane. Moćno i prkosno spušta svoje oštre grebene do pitomijih dolina. Kroz jednu takvu nadiremo kao mala vojska. Posle sat ipo pješačenja, stižemo na ivicu Trnovačkog jezera. Modro i zeleno. Veličanstven prizor, od kojeg srce malo zastane i preskoči svoj uredan ritam. Tek podignuta magla se povlačila ka vrhovima, ostavljajući nas zatečene i blago otvorenih usta. Očekivao sam da se negdje odozgo, spusti Bog lično i pokaže prstom govoreći:

-Da. To sam davno stvarao i moram neskromno priznati da nije ispalo tako loše?

Pogledah ka vrhu, ali niko ne izlazi iz oblaka. Sa desna strane začuh glas:

-Dobro vam jutro, planinari! A oklen ste?
-Mi smo svi iz onog sivog oblaka.
-Šaljivdžija, a? Sad će čika Miloš da vas razveseli. Jedan euro za ulaz u park. I dajte mi vaše podatke.
-U bre, Miloše! Odmah po novčaniku! Može li onda i neka kafa da se popije kod vas?
-Može, brate i rakija sa kafom, samo da vas utefterim.

Na maloj terasi ispred katuna, leže kafa, ko budali šamar. Šum potočića, koji se u blizini slivao u jezero, bio je najjači zvuk, dok se ponovo nije naš domaćin oglasio:

-A jadni ne bili, šta ćete jesti kad se vratite danas? Da vam Miloš spremi malo cicvare, a?
-Uf! Domaćine, pa iz tebe svevišnji progovara.
-Ćuti, jadan, ne huli! Koliko porcija, devet?
-Ma, zaokruži na deset. Neće se baciti. Vidimo se oko dva.
-Oko dva možda navrati moj pokojni ćaća, a vi nećete prije četiri.
-Ih četiri! Ma brzi smo mi.
-Jašta. Vidim. Na jeziku…
-Vidimo se onda popodne.
-Hajd, sa srećom.

Nekako nevoljko se pokrenusmo, cijepajući idiličnu sliku na nekoliko dijelova. Staza je vijugala kroz visoku travu, sa desne strane jezera. Naiđosmo i na dva mala jezera, koja su isijavala moćne nijanse zelene boje. Uspon kreće ulaskom u šumarak, a onda se sve podiže nebu pod oblake. Kradući visinu, zadihan i znojav, kradem i neopisivi pogled u kojem se jezero polako pretvara u veliko modro srce. Stanem, duboko udahnem, gledam, ne vjerujem. Rođene oči su malo za tu ljepotu. Fali još nekoliko pari. Evo ih, pristižu…

Taman kad pomislih da noge otkazuju, a i pluća nešto jauču, iskobeljah se četveronoške do prijevoja, obilježenog putokazima. Odjednom, kao prosuti iz lavora punog magle, pojavi se grupa visokogoraca, sa kacigama i penjačkom opremom. Vesela mladež, bez znakova umora. Samo smjehom rastjeruju oblake. Uputih uobičajeno pitanje najbližoj djevojci:

-Koliko još ima do vrha?
-Zavisi. Ako idete polako, kao vi, onda oko dva sata.
-E, baš ti hvala!

Polako, a? Da ovo čuju ostali! Ali, nema nikoga na vidiku. Nešto su se otegli. Ajd, polako…

Osjećam u plućima da je visina od 2000 m tu negdje. Grabim usku stazu, stavljam je pod đonove mokrih cipela i ulazim u gustu maglu, začinjenu oblacima. Osim disanja i lupanja srca, nikakav zvuk se ne čuje. Sve je kao prekriveno velikim bijelim ćebetom. Ušuškano, mekano i vanzemaljsko.

Na jednom mjestu, u blizini rascjepljene stijene, naiđoh na obilan životinjski izmet. Hm. Da nije onaj međed, što ga spomenu policajac? Možda me čeka na vrhu, sa pečatom? Odjednom nečiji glasovi iza stijene. Pojaviše se dva planinara, kao utvare. Pozdravih sa malim olakšanjem. Da je gore međed, sreo bi najprije njih dvojicu. Hrabro nastavih hodanje kroz ništavilo. Uostalom, i ako ga sretnem, neko će od nas dvojice stići na Miloševu cicvaru. Plaćeno je unaprijed.

Sa međedom i cicvarom u mislima, obreh se i na samom vrhu Maglića. Čak se i DJ Vjetar utišao,pa priđoh kamenom obilježju, skoro pobožno. Ova dionica nije tako teška. I to je to!? Mačiji kašalj…Mislim na veliku mačku. Recimo lavlji kašalj.

maglić 4

Iz metalne kutije izvadih pečat, dajući istoriji uspona sopstveni doprinos. 2386m. Aferim!
Raskomotih se, čekajući ostatak ekipe. Naslonjen na zidić, skinuh natopljene cipele i čarape. Sinuše smežurana stopala. Iscijedih čarape, obrisah noge i obuh suve, čiste. Kakav praznik! Tako u čarapama, kao pravi domaćin, dočekah dvojicu mladih planinara. Jedan je iz Tomislavgrada, drugi iz Makarske. Nose one ogromne rančeve sa šatorima, kao da su torbice! Eh, mladosti…

Napokon, stiže i moja ekipa. Sakupljeni oko zastave, načinismo par fotografija za uspomenu. Red je da se i malo odmore, pa stoga prilično smrznut, krenuh nazad sam, kako sam i došao.

Aleksandar napomenu kroz osmjeh:

-Ostavi malo cicvare i za nas.
-Ne brini! Čika Miloš to čuva sa kuburom! Vidimo se dole…

Ista staza, ali sad naopačke, pa mi i misli nekako naopako. Probam da ne mislim ništa. Nije to tako teško. Poluprazna je. Jes đavola. Sve nešto repato i zubato. Stanem, odmahnem glavom par puta, kao goveče kad ga muhe spopadnu, pa se usredsedim samo na stazu. Vrag ga odnio, ako nisam izdržao čitav minut! Osladilo se to meni, pa od sreće zamalo ne zamukah. Srećom, sa ove strane nisam sreo nikoga. Kakav bi to bio prizor u sred maglom pokrivene planine. Čovjek sam na stazi, natovaren rancom, maše glavom kao Jimmy Page, ali bez gitare.

Hodajući dalje, tako oborene glave i ne primjetih odmah da se magla naglo razilazi. Sve ono što se skrivalo po ćoškovima pogleda, nahrupi pred oči izazvavši oduševljenje u mojoj raščupanoj glavi. Volujak i Zelengora su cijepali odjeću istkanu od magle i pokazivali svoj torzo u najljepšem izdanju. Opet zastadoh, zablenuh. Kolika je dnevna doza ljepote za obično čeljade? Mislim da ću se predozirati, jer ovo je sve već probuđeno i u venama, pa pristiže kap po kap, kao infuzija koja spašava život. Sve one skrivene stijene, udoline, odroni i vrtače, obložene mirišljavom travom i rijetkim cvijećem, dolaze u vidokrug, strpljivo čekajući u redu, da oko može bar malo da sprovede do duše. Nadvijam se sa ukočenih litica na jezero, ovaj put i tračkom sunca obasjanog. Sjedem, gledam, upijam. Ustanem, vratim se, sjedem, upijam. Sjedim i gledam. Sjedim…

Sa naporom odvojih nekako oči, jer tolika količina ljepote počinje da boli. Zato, ubacih noge u prvu brzinu, pa nepodmazanim koljenima dadoh oduška. Strmeknuh se nekako onom istom stazom , koja mi je dušu uzela pri usponu, bivajući sve bliže jezeru, koje je sunce upravo šminkalo najkvalitetnijom šminkom, kao Moniku Beluči, pred izlazak na crveni tepih u Kanu.

Pred katunom nije bilo Monike. Samo čika Miloš sa unukom. Pogleda me ispod oka i reče:

-U dva, a? Rekoh li ja, nećete vi prije četiri. Eto ti stiže prvi, a njih još nema na vidiku. Sve ja to gledam kroz dvogled. Ama, neće oni ni do pet! Čuš šta ti rečem!?
-Jest vala! U pravu si bio! A da meni sipaš malo cicvare?
-A, bogomi nema od tog ništa! Jok, dok se svi ne skupite. Pa da se ohladi!
-Može onda jedna kafica?
-E to može. Jeli, a hoćeš i jednu rakicu? Domaća, sa travkama. Nu, viđi! Sve trave oko jezera.
-Hvala ti, samo ću kaficu. Onaku kao jutros. Znaš joj ti nešto…

Čekajući da kafa dobije jutrošnji oblik, prepustih se udobnoj stolici. Popodne je bivalo živahnije od jutra. Nekoliko ekipa je šetalo oko jezera. Milošev konj, bjelko je nezainteresovano pasao obilnu travu, goneći dosadne mušice, kitnjastim repom. Nad površinom vode se nadnijelo kasno popodne. I sam se nadnijeh nad šoljom mirišljave kafe. Šta poželjeti još? Malo cicvare…

-Eno ih, silaze ozgo! Ma rekoh ti ja, jadan, neće oni do pet! Kakva crna dva sata! Znam ja!

I baš negdje oko pet siđoše ostali, pogledajući prema astalu. Ostoja zovnu:

-O Miloše! Jel gotova cicvara?
-A nema ništa od cicvare! Rekli ste da bude gotova u dva, a sad je pet. Rekoh li ja da nećete stići prije! Znam ja kolko treba! Ajde sad, hoćete kafu, rakiju, pivo? Bogami, ko da ste iz gladi pobjegli! Daj cicvaru, pa daj civaru! Kud je pomenuh jutros…
-Može kafa i rakija. Može i pivo. Sve može, moj Miloše.
-E tako vas volim. Hajd polako…Sad će kafa.

maglić 5

Ispoštovasmo sve po redu. Umorne noge su se pružale daleko ispod stola. Oči se povremeno podizale prema vrhovima, koje je ponovo napadala magla. Vrijeme je i da se nešto pojede. Na primjer-cicvara. Miloš napokon doviknu:

-Ajte gore za sto. Sve je spremno.

A na stolu uredno upakovana porcija sa cicvarom, posuda puna kajmaka i sira i veliki hljeb, pečen pod sačom. E da! I krompiri. Prosto pogibija. Napokon je i stomak dobio svojih pet minuta. Čulo se samo mljackanje. Slast se prelivala u sva čula. Biće i za vozača. Valja ga odobrovoljiti, jer poprilično kasnimo. Malo ubrzasmo proceduru halapljivosti i spremni za pokret, pozdravismo domaćina:

-Miloše, kako da ti se zahvalimo za ovu gozbu?
-Šta da mi zahvaljute!? Još 13 evra da doplatite za ručak! Kafu i rakiju kuća časti.
-A, pa naravno! Evo ostatak i ostaj nam u zdravlju!
-Ja, ja. Hajte vi polako…Zdravi bili!

Ostavismo domaćina da čuva Trnovačko jezero od ljudske nemarnosti, puštajući noge da klimataju po kamenju nekadašnjeg riječnog korita. Malo dole, pa puno gore i pomalo po ravnom, sve do Prijevora, koji nas dočeka ponovo ljutito i namrgođenih oblaka. Kao da smo mu nešto skrivili. Željko nervozno šetka ispred kombija. Cicvara je malo ublažila napetost. Na brzinu pakujemo šatore i opremu. Pozdravljamo nove poznanike, Bobu i Ostoju, bez kojih doživljaj ne bi bio potpun. Neki Belgijanci nam mašu, okupljeni oko svog džipa sa izbušenim gumama.

Prijevor ostavljamo onakvog kakvog smo i zatekli. Natmuren, zamišljen i sam sebi dovoljan. Maglić se prekrio dodatnom količinom oblaka i magle, ostavljajući nam nenapisan poziv, da dođemo ponovo. Možda ga zateknemo kako oštrim vrhovima češka plava nebesa, osluškujući Milošev glas kako burgija sa jezera:

-Kakva crna dva sata!? Neće oni ni do pet! Znam ja…

Dopisnik iz Džepova Prirode: Branislav Makljenović

Ostavite komentar

Ostavite komentar

https://www.bastabalkana.com/wp-content/uploads/2019/04/Dr-Milena-Šćepanović-proktolog-hirurg-ordinacija-Proktomed.jpg
Golden Sweden Bitter GIF baner 336x280