MISTRIJA

Kapija bi bila zaključana i ona bi kuckala malim novčićem tri puta. Onda se iznenada, pojavi čudni gospodin Šule. Nešto je pričao nekim nemuštim jezikom, a devojčici se krv ledila u žilama.

 

Devojčica Niko živela je u velikoj ulici sa kućicama s jedne i s druge strane ulice. Svi su se poznavali i živeli jedni s drugima. Niko nije pitao ko je koje vere ili nacije.

mistrija

Jednog leta, dok je devojčica Niko spremala se za prvi razred, u komšiluk se doselila neka neobična porodica iz nekog grada na istoku Srbije.

Muž i žena radili su u Opštini, a sin išao je u Gimnaziju. S njima je u maloj kućici živeo neki neobični čovek.

Mama mi je govorila: “Ne gledaj ga u oči. Kaži mu: “Dobar dan! I beži!”

Stariji u ulici bi pričali da je čika Šule “malo lud “ ili “ da nešto s njim nije u redu”. Da se razboleo od ljubavi ili od previše učenja, tako bi govorili.

Nama deci je bilo jasno da neko može da se razboli od učenja, ali od ljubavi malo verovatno. Ko da je ljubav neki grip ili zauške.

Devojčica Niko je imala zadatak i bila pouzdan kurir kao bata Prle ili bata Tihi. U našem naselju nije bilo telefona, a ona je nosila pisma zaljubljenima.

Sve devojke su bile zaljubljene u novog momčića.

Devojčica Niko bi za nagradu dobijala čokoladice ili jabuku.

Uvek bi nosila košuljice sa džepom u koji bi stavljala ceduljicu. Ako bi neko hteo da je pretrese, devojčica bi morala da trči.

Starije bi uvek morala ljubazno da pozdravi i da kaže da žuri, zbog ceduljice.

Za dostavljanje poruke bilo je važno i vreme. Pošiljka je morala da putuje najviše desetak minuta od momka do devojke.

Niko bi bez daha dotrčala ispred kuće gospodina Šula.

Kapija bi bila zaključana i ona bi kuckala malim novčićem tri puta. Onda se iznenada, pojavi čudni gospodin Šule.

Nešto je pričao nekim nemuštim jezikom, a devojčici se krv ledila u žilama. Nije smela da ga pogleda u oči. Bio je nekako krupan kao gromada planine, s velikim platnenim šeširom.

Ništa ga nije razumela.

Pojavio se Gimnazijalac i rekao: “Striko, uđi u kuću!”

Uzeo ceduljicu i s druge strane nešto nažvrljao i otišao.

Ni čokoladice, ni jabuku nisam dobila.

Odnela sam ceduljicu.

Devojka je bila razočarana i tužna.

Sutradan su u našem komšiluku počele da kruže priče : “ Neko napada žene koje se posle ponoći vraćaju kući”.

– To nije moguće – govorili bi stariji.

– Mali smo mi grad, svi se znamo.

– Ko bi to mogao biti?

Uveče u našoj maloj ulici pojavi se policija i poče da ispituje starije.

Bilo me je strah.

Neko je silovao neku devojku iz nekog dalekog sela koja je radila u fabrici.

Nasta muk.

Ja prestadoh da nosim ceduljice.

Niko nije znao ko to napada devojke.

Tajanstvena porodica se odseli negde daleko.

Stariji su pričali da su gospodina Šula smestili u bolnicu u Kovinu.

O ostalima nikad ništa nisu pričali.

Kad je devojčica porasla, mama je na TV ugledala u vestima poznato lice i uzviknula: “Vidi gimnazijalac, postao ministar!”