ASPEKTI POVEZANOSTI

Ustaški pop dr Ivo Guberina pokušao je da formuliše naučni osnov ustaške ideologije, pa je 1943. napisao članak pod naslovom „Ustaštvo i katolicizam“.

 

Priča o kralju koji nikada nogom nije kročio u svoju kraljevinu. Epizoda serijala „Hrvatski kraljevi“ koja nikada neće biti emitovana na History Viasat i još ponešto oko toga. Jedan malo duži izvod iz knjige moga dede Pavla o Podvelebitskom podgorju, ali ga vredi pročitati.

(Dušan Babac)

ustaštvo i katolicizam

Ustaški pop dr Ivo Guberina pokušao je da formuliše naučni osnov ustaške ideologije, pa je u „Hrvatskoj smotri“, br. 7-10, u toku 1943. godine napisao članak pod naslovom „Ustaštvo i katolicizam“, u kojem, pored ostalog, iznosi sledeće:

Hrvati su 1918. godine zapali u istočni kotao, u kome je Hrvatska kao kula zapadnog hrišćanstva trebala da bude uništena. Vatikan je doživeo od Jugoslavije najveću uvredu. Hajka na konkordat koji je bio ratifikovan u Parlamentu i od strane vlade, znači slom ideje da je Jugoslavija mogla da posluži kao most katolicizma na Balkanu, u koju su neki katolički krugovi verovali. To je pokazalo da se Hrvatska mora odeliti od Srbije i da se Jugoslavija mora srušiti. Do 1929. godine, vođena je parlamentarna borba, a posle toga otpočela je oružana borba ustankom u Lici, ubijstvom u Marseju i ustankom u aprilu 1941. godine.

Nezavisna država Hrvatska je jedina država sa katoličkom većinom na Balkanu, koja predstavlja vrata za prodiranje katolicizma na Balkan. Hrvati nisu i neće da budu Panslaveni, mi smo preživjeli takove pojave u XIX i početkom XX vjeka, što je dovjelo do Jugoslavenske utopije. Nezavisnu državu Hrvatsku stvorio je ustaški pokret, koji se nije svojim radom i načelima ogrešio o katolička načela i čiji je revolucionarni rad u najvećoj harmoniji sa katoličkim moralom.

Prirodno je pravo Hrvatske države da leči svoj organizam od otrova i da po svim načelima katoličkog morala ima pravo da uništi mačem neprijatelja. U ovakvim prilikama bio bi grijeh protiv stvoritelja stajati po strani. Hrvatskim katolicima pruža se prilika da se pokažu koliko su božji borci i da se bore da božja stvar pobjedi. Dužnost je katolika da se bore u ustaškom pokretu koji teži da stvori društveno i političko stanje u kome crkva može obavljati svoju vrhunsku misiju.

Frankov ustanak u Španiji, 1936. godine, katolička crkva je smatrala dopuštenim, iako je republikanska vlada proizašla iz legalnih izbora. Španski biskupi obratili su se svim katoličkim biskupima u svetu i tražili solidarnost sa ustankom.

Ovo upoređivanje sa Frankovim ustankom trebalo je da posluži kao ohrabrenje i umirenje onim katoličkim svještenicima i vjernicima u Hrvatskoj koji su se kolebali i zazirali od ustaštva.

Veliku podršku i pomoć ustaštvu dao je zagrebački nadbiskup dr Alojzije Stepinac. Prilikom povratka iz Beograda, jula 1934. godine, gde je bio radi naimenovanja za nadbiskupa kouditora, Stepinac piše u svom dnevniku, objavljenom posle rata u pet knjiga: „…da ima više slobode i više katoličkih popova, Srbija bi za 20 godina bila katolička“.

Prilikom vojnog puča od 27. marta 1941. godine, Stepinac energično osuđuje odbacivanje Trojnog pakta i kaže da je nepojmljivo da se ugovori i obaveze mogu bezobzirno kidati. „Srbi i Hrvati su dva svijeta i oni se nikada neće ujediniti. Pravoslavlje je najveće prokletstvo Evrope, veće nego protestantizam, u njemu nema morala, nema istine, nema poštenja“.

Već prvih dana okupacije, aprila 1941. godine, Srbi su u Nezavisnoj državi Hrvatskoj stavljeni van zakona.

Postojao je plan da se veliki deo Srba poubija, drugi iseli, a ostatak prekrsti u katolički vjeru.

Pavelićev ministar prosvjete i vjere Mile Budak, zatim ministar Žanić i ministar Puh, po Hrvatskoj drže ustaške skupštine koje počinju crkvenim misama na kojima raspaljuju mržnju protiv Srba.

Budak govori: „Hrvatska je država dvaju vjera, katoličke i muslimanske, a Srbi su uljezi koji su došli kao turske sluge i koji su pomicali kamen međaš pravoslavlja na štetu katoličanstva. Poglavnik je providnost božija, koja je došla da radi u interesu katoličke crkve. Na našoj odanosti crkvi i katoličkoj vjeri temelji se rad ustaštva. Svemogući je postavio granicu dvaju svjetova na Drini, ona je granica Istoka i Zapada“.

Ove ideje dovele su do fanatizovanja katoličkih popova. Župnik Moguš u Udbini govorio je svojim vjernicima: „Do sada smo za katolikčku vjeru radili molitvenikom i krstom, a sad je došlo vrijeme da radimo puškom i revolverom. Najveći neprijatelji hrvatskog naroda su Srbi, Jevreji, slobodni zidari i komunisti. Papa Grgur VII očistio je crkvu od korova jakom rukom. Poglavnik je božiji i narodni velikan i neka ga Bog uvijek uzdrži u svetoj uzbuni protiv svakome zlu“.

Odmah nakon okupacije, u NDH je zabranjena ćirilica. Svi pravoslavci su morali nositi na rukavu plavu traku. Činovnici pravoslavne vjere otpušteni su iz službe. Počela su hapšenja i ubijanja pravoslavnih vjernika. Mnoge pravoslavne crkve srušene su dinamitom ili spaljene, kao u Glini i Korenici. Veliki deo srpskog stanovništva interniran je u logore, a manji deo je protjeran u Srbiju.

Kao pokušaj učvršćivanja Nezavisne države Hrvatske, po nagovoru Italije, Hrvatska dobija novoga kralja. Kod svečanog čina u prijestolnoj dvorani Kvirinala u Rimu, 19. Maja 1941. isklican je Vojvoda od Spoleta, Princ Aimone Savojski za Kralja Hrvatske u prisustvu cara Etiopije i Kralja Italije Vitorija Emanuela III, izaslanstva Hrvatske u narodnim nošnjama i fašističkog vođe Benita Musolinija – Dučea.

Maja mjeseca 1941. godine, Ante Pavelić izdaje „Zakonsku odredbu o prelaženju iz jedne vjere u drugu“, a kancelarija nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu izdaje direktive katoličkim svještenicima kako će to sprovoditi. Po tim direktivama, prelaznici moraju priložiti službenu potvrdu „o ličnoj čestitosti“. Ove potvrde vlasti neće izdavati bogatim trgovcima, zanatlijama i seljacima, kao i inteligenciji, već samo u izuzetnim slučajevima. A svima onima kojima se potvrde ne budu izdale, ima se zaplijeniti sva imovina, a zatim moraju biti iseljeni ili poubijani.

Iako je potpisao odluku Svete kongregacije o prekrštavanju pravoslavnih, 1941. godine, francuski kardinal Tiseran je kasnije u razgovoru sa ustaškim opunomoćenikom u Vatikanu, Rušinovićem, ironično upitao kako kao Dalmatinac može da zastupa Hrvatsku, kada Italijani tvrde da je Dalmacija italijanska i da u njoj žive samo Italijani. Rekao mu je da se najviši fašistički funkcioneri rugaju takozvanoj nezavisnoj državi Hrvatskoj. Hrvatski kralj vojvoda od Spoleta nikada nije hteo doći u Hrvatsku, jer ona nije ni slobodna ni nezavisna, već prirepak Nemaca. Rekao mu je da je od italijanskih oficira čuo o najstrašnijim zločinima ustaša, o rušenju i spaljivanju pravoslavnih crkava u Glini i Korenici, i mučenju pravoslavnih sveštenika u Kninu i Banjaluci. U tim zločinima uzeli su učešća i katolički sveštenici, franjevci, a takve stvari ne može raditi odgojen i civilizovan čovjek, a kamo li sveštenik. Tvrdeći da dobro poznaje istoriju hrišćanstva, Tiseran je rekao da nije bilo slučajeva da su katolici prisilno prelazili na pravoslavlje, kao što tvrde ustaše. Srbi su se vjekovima borili protiv Turaka i time su branili zapadnu civilizaciju i katolicizam isto kao i Hrvati.

Pop Dionizije Juričev, ustaški satnik i Pavelićev kapelan, bio je rukovodilac Vjerskog ureda u čiju je nadležnost spadalo pokrštavanje. Pri sprovođenju ovog plana na terenu, ovako je govorio: „U Hrvatskoj ne može da živi niko osim Hrvata. Mi danas treba da budemo svi Hrvati. Nemojte misliti što sam u svećeničkoj odori da ne mogu uzeti strojnicu i pobiti sve do koljevke što se protivi ustaškoj državi i vlasti. Nije grehota ubiti i malo dijete ako smeta našem ustaškom pokretu“.

Na ovakav način govorili su i ostali ustaški svještenici koji su vršili pokrštavanje. Vatikan je znao sve ovo, ali je to shvatio kao želju onih koji su pod pritiskom odstupili od katoličke crkve, da se u nju ponovo vrate. Tim povodom, Sveta kongregacija poslala je jula 1941. godine, pismeno uputstvo predsjedniku biskupskih konferencija Stepincu, da se ne sprečava vraćanje pravoslavnih u unijatski katolički obred. Ova direktiva uskoro je zamjenjena novom, po kojoj se dozvoljava i direktno prelaženje u katolicizam, jer tobože, nema dovoljno unijatskih crkava i popova.

Slovenački katolički svještenici, koji su od Nemaca bili proterani iz Slovenije i koji su kao izbjeglice živjeli u Srbiji, uputili su marta 1942. godine, memorandum beogradskom biskupu Ujčiću, i izneli zločine nad srpskim narodom u NDH, kome preti uništenje. Oni ističu da tom nemoralnom cilju služi prelaženje u katoličku vjeru pod pritiskom, koje ne može imati nikakve vjerske pobude, već u suštrini predstavlja zloupotrebu katoličke crkve i sudbonosno gaženje njenog dostojanstva i ugleda. Srpski narod se pita, kaže se dalje u memorandumu, iz kojih razloga Sveta stolica prelazi ćutke preko te strašne tragedije, preko mučenja i ubijanja pravoslavnih svještenika, rušenja pravoslavnih crkava i manastira i nasilnog pokrštavanja srpskog stanovništva.

Vatikan je bio tačno obavješten o svemu što se dešavalo u NDH. Papin legat u Zagrebu, opat Markone, imao je uvid u sve to, jer se ništa nije radilo bez njegovog znanja i odobrenja, i o svemu je Vatikanu redovno podnosio izvještaje. I on je izvještavao o teroru u NDH, i o nasilnom pokrštavanju. O tome su počele pisati i italijanske novine, a zatim engleska i američka štampa.

Neki hrvatski biskupi počeli su sumnjati u moralnu vrijednost prelaženja u katoličku vjeru iz straha, i obratili su se papskom legatu Markoneu sa molbom da zatraži mišljenje od Rima. Iz Vatikana je stigao odgovor da se odobrava prelaženje u katoličku vjeru iz straha, ali da se pri tome preporučuje da se to izvodi postepeno, da bi se izbegle međunarodne komplikacije.

Nadbiskup Stepinac je doputovao u Rim da papi lično referiše o događajima u NDH. Tom prilikom je prikazao teror ustaša kao težnju da se što prije uspostavi red. On ubeđuje Vatikan da su Nemanjići uništili katolicizam na Balkanu, a za vrijeme Turaka da je nastavljeno prelaženje katolika u pravoslavlje, naročito u Bosni, Sremu, Dalmaciji i Boki Kotorskoj.

Stepinac govori da je za vrijeme Jugoslavije pravoslavna crkva organizovala propagandu za prelaženje u pravoslavlje, da je otpočela graditi pravoslavne crkve u čisto katoličkim krajevima i da je na taj način i usled mješovitih brakova izgubljeno oko 200.000 katolika.

Po njemu je državna vlast u Kraljevini Jugoslaviji, zajedno sa velikosrbima, slobodnim zidarima i komunistima zabranila Marijine Kongregacije i Katoličku akciju, pomagala širenje starokatoličke crkve, trovala omladinu školskim knjigama koje nisu bile pisane u katoličkom duhu i podsticala širenje sokolske literature koja je bila antikatolička.

Ovim istorijskim falsifikatima Stepinac je dao podršku ustašama i njihovim planovima istrebljenja pravoslavnog življa.

Posle odobrenja prisilnog prelaženja u katoličku vjeru, pokrštavanje se vrši ubrzanim tempom, uz pojačani pritisak. Da bi zavarao međunarodnu javnost, Pavelić je u proljeće 1942. godine, osnovao „Hrvatsku pravoslavnu crkvu“, koja je trebalo da posluži samo kao prelazna faza u definitinom pokrštavanju. Akcija pokrštavanja počela je da jenjava krajem 1942. godine, kada je Narodnooslobodilački pokret u cjeloj zemlji ojačao i raširio se neodoljivom snagom.

Početkom 1943. godine, Vatikanu je bilo jasno da se fašizmu bliži neumitni kraj i da je pobjeda saveznika neminovna. Papa Pije XII tada se dao na posao da spase fašizam u Italiji, praveći kombinacije sa Grandijem i grofom Galeacom Ćanom (Galeazzo Ciano). Pokušao je da izmiri Amerikance i Engleze sa Nemcima, i da stvori jedinstveni front protiv SSSR-a. Pije XII se zalagao za stvaranje katoličke Dunavske konfederacije na čelu sa Otom Habzburškim, u koju bi ušle Austrija, Bavarska, Slovačka, Mađarska, Slovenija i Hrvatska. Ova država trebalo je da bude bedem katolicizma u srednjoj Evropi i prepreka širenju protestantizma sa Sjevera, komunizma sa Istoka i pravoslavlja sa Juga.

Još u toku samog rata, 1943. godine, doleteo je tajno u Rim poznati reakcionar američki kardinal Spelman koji je konferisao sa papom i kardinalima. On je po želji Vatikana stupio u kontakt sa ustašama i blagonaklono im obećao da će pomoći ideju o stvaranju Dunavske konfederacije u koju bi ušla i Hrvatska.

Razvoj situacije u Jugoslaviji omeo je ove reakcionarne planove Vatikana i znatno uticao na odluke saveznika na konferenciji u Jalti, na kojoj se odlučivalo o budućnosti posleratne Evrope.

Dušan Babac – sa FB profila autora